Rekapitulacija ove i najava iduće godine

Poštovani članovi, podržavatelji, dioničari,

Dugo nismo ništa napisali i objavili. Zato će ovaj tekst biti nešto duži, možda i poduži, jer smo u međuvremenu bili vrijedni i aktivni. Dosta od aktivnosti bilo je i još uvijek jest osjetljive prirode, zato nismo mogli o njima puno pisati i govoriti, a ni sada nećemo moći objaviti baš sve. Zato svima hvala na strpljenju i razumijevanju, dosada i ubuduće.

Ipak, najprije o Izvještaju za treći kvartal. Opisao bih ga izvanrednim unatoč svemu. Unatoč visoko postavljenoj letvici prošle godine zbog izvanrednih i jednokratnih prihoda ostvarenih monetizacijom financijske imovine te Mercedesovog eventa u siječnju; što ove godine nismo imali. Unatoč groznom vremenu u rujnu. I unatoč i usprkos novim nametima i dodatno pogoršanom fiskalnom okviru, koji nam je već naštetio a štetit će i ubuduće. Najviše po pitanju konkurentnosti. Zasada se još možemo kompenzirati povećanjem cijena, jer imaju uporište u potražnji i kvaliteti kapaciteta, sadržaja i usluga. Međutim, kad konkurentske zemlje i destinacije riješe svoje probleme to će biti puno teže. Turska npr. se već ove godine vratila, daleko prije nego je to itko  pretpostavljao i očekivao. A i Grčka je oborila vlastite rekorde po broju noćenja. Pitanje je koliko je to plod spuštanja cijena a koliko smanjenja njihovog sivog tržišta. Ali je neosporno da potražnja postoji i raste. A ciljamo na iste goste. Pogotovo britanske. Prema tom, uz Njemačku, najvećem emitivnom europskom tržištu, zahvaljujući partnerstvu s TUI-em, ove smo godine napravili ne samo kvalitativni već kvantni iskorak.

Što se brojki tiče, nekoliko ih upada u oči. Prihod je već sada nadmašio planirano i predviđeno budžetiranjem na kraju prošle godine. Do kraja godine , po riječima i objavi Uprave, nadmašit će ga za 60-80 milijuna kn u odnosu na predviđanja. EBITDA, iako izvanredan, po običaju nije realan u trćem kvartalu. Očekivanja su da će na kraju godine iznositi 610 milijuna kn. Prošle godine je iznosio 513 milijuna kn. Uz ogradu da nije sasvim usporediv,  svejedno 100 milijuna kn više  veseli i mami osmijeh na lice. Dani pune popunjenosti kapaciteta je podatak koji ćemo naročito pažljivo pratiti i kojega smo posebno apostrofirali već na ovogodišnjoj Skupštini. On nam je važan indikator unapređenja poslovanja u smislu odmaka od sezonalnosti. Moramo reći da smo ugodno iznenađeni već sada jer u visokoj sezoni nema puno mjesta za rast. Ipak ćemo pričekati završni izvještaj za isnošenje komentara i stavova. Ono gdje još nismo dovoljno dobri i imamo prostora za boljitak i napredak jesu M.I.C.E. segment i prodaja putem alotmana. Iz M.I.C.E.-a (kongresi, eventi i sl.) ostvarujemo po nama još uvijek preskromnih  14% prodaje. Putem alotmana realiziramo znatnih 26% ukupne prodaje. Vjerojatno lavovski dio toga otpada na partnerstvo sa TUI-em, pa u ovom trenutku ovaj visoki postotak ima smisla i razloga. Ali svakako težnja i cilj uvijek mora biti da kapacitete što više prodajemo i punimo sami. Zaključno, složit ćemo se i samo ponoviti izrečeno od strane Uprave na Investor’s Day-u. Puni financijski efekt ovogodišnjih investicija realizirat će se u sezoni 2018. Ipak, budući je već i ovogodišnji rezultat iznad očekivanja, sve obaveze podmirene i podmiruju se na vrijeme i prema planu i dinamici, nove investicije zadane uz osigurano financiranje, a do Skupštine koja se obično održava u svibnju ili početkom lipnja već ćemo imati jasne, relevantne i realne projekcije i očekivanja poslovnih i financijskih rezultata iduće sezone i godine; ako još nije bila već prošle godine, sada možemo reći da je  za ovu godinu barem 1 kuna dividende apsolutna realnost. Kad već spominjem dividendu (bit će riječi i kasnije), obzirom na očekivanja i efekte od investicijskog ciklusa koji je sad u odmakloj fazi, mislimo da je, između ostaloga, vrijeme i za redefiniciju dividendne politike i odmak od politike održive dividende prema politici rastuće dividende.

Imamo i neke prijedloge koje smo već komunicirali prema Društvu. Jedan je izrada stres testa kompanije, drugi je izlazak i listanje Društva na frankfurtskoj Burzi. Za pojašnjenje i jednog i drugog moram malo u širinu, u pokušaju da opišem cijeli kontekst i razloge za oba prijedloga.

Prije svega, stres test kompanije samo je kolokvijalni ili čak žargonski naziv za nešto što bi se vjerojatno zvalo politika upravljanja rizicima ili sl. Kako god se zvalo, ta analiza ili dokument, mora dati dva ključna odgovora. Što u slučaju znatnog pada prihoda iz bilo kojeg/kojih razloga i što u tom slučaju sa dugom kao najvećim rizikom na koji možemo utjecati? Rizici od pada prihoda na koje malo ili uopće ne možemo utjecati su brojni, iako manje vjerojatni nego kod konkurentskih destinacija i zemalja. Toliko smo zaostali i beznačajni da kao meta i država čak ni teroristima nismo marketinški zanimljivi. 🙂  Rizici od ekoloških incidenata i prirodnih katastrofa nešto su vjerojatniji, a oni od pada investicijskog potencijala i konkurentnosti zbog fiskalne (re)presije daleko najveći. Ne vidimo naročiti rizik u recesiji i pogoršanju makroekonomskih okolnosti na emitivnim tržištima. Nešto više od 6 milijuna noćenja koliko Valamar trenutno ili će u budućnosti prodavati, beznačajna je brojka u ukupnoj europskoj i svjetskoj turističkoj potrošnji. Toliko ćemo ih uvijek prodati, samo je pitanje po kojoj cijeni. U prijevodu, politika i vlastita država veći su nam neprijatelj od svih ISIL-a, tankera, potresa, poplava, kriza, recesija i depresija zajedno!

Vratimo se dugu kao najvećem riziku na koji možemo utjecati i pokušajmo naučiti iz primjera i grešaka drugih, ne na vlastitoj koži.. Trenutni omjer EBITDA i zaduženosti je daleko ispod zabrinjavajućeg i opasnog. Ali samo na ovim i/ili višim razinama prihoda i profitabilnosti. U obrnutom slučaju, stvari se drastično mijenjaju. Nadalje, dug ima dvije komponente. Glavnicu i kamatu. Kao i u kućnoj ekonomiji, važno je na dug gledati apsolutno i dinamički, ne samo relativno i statički. U kućnoj i osobnoj ekonomiji, kako mjesečne i godišnje obaveze po otplati duga u apsolutnom iznosu rastu, tako pada standard i kvaliteta života općenito. I više se ne mogu raditi i/i planovi već se prelazi na ili/ili solucije. Tako i ovdje, sa rastom troškova servisiranja duga, planovi se neminovno  u nekom trenutku moraju početi odgađati i reducirati. Zbog toga nas mala cijena duga koju trenutno plaćamo ne smije zavarati i uspavati.Pogledajmo Agrokorov primjer i poučak. Nije Gazda propao toliko zbog kamata koliko zbog glavnica. Kamate su mu nagrizlel likvidnost, ali ga je ubilo kad su svi krediti došli u dospijeće odmah. Naš biznis još je osjetljiviji od Agrokorovog  jer je u najgorem scenariju moguće da nam prihodi i profitabilnost drastično padnu zbog vanjskih uzroka i okolnosti, bez ikakve naše krivnje, unutarnjih slabosti, loših prosudbi i odluka. Trenutno smo zaduženi 1,5 milijardu kn, do kraja investicijskog ciklusa dug će se popeti na 2-2,5 milijarde kn. U tom slučaju, ne samo mi nego nitko, nema i ne može platiti 2 milijarde kn odjednom. Tada bi bilo sasvim svejedno koliko smo dug plaćali dotada. 1 ili 10%.

Naravno ništa od gore navedenog niti zazivamo niti želimo ikoga prestrašiti, a najvjerojatnije se ništa od toga neće ni dogoditi. Ali kao odgovorni (su)vlasnici i upravljači vrijednom imovinom i biznisom, moramo biti svjesni svih rizika i spremni na adekvatnu reakciju, ako se na našu nesreću neki rizici i ostvare. I učiniti baš sve i, još važnije, na vrijeme kako bi eventualna šteta bila što manja. Zato mislimo da je već sada vrijeme  za donošenje odluka što i kako dalje nakon završetka investicijskog ciklusa i pokretanje procesa u skladu sa donešenim odlukama. U svakom slučaju, ako se odlučimo za daljni razvoj i nakon 2020. godine, mislimo da njegovo daljnje financiranje dugom nije optimalna opcija ni dobro rješenje. Ako se odlučimo za predah i konsolidaciju kompanije, i u tom slučaju mislimo da trebamo naći način kako smanjiti izloženost dugu. U svakom slučaju štogod odlučili, mislimo da odluke trebaju biti donešene uz najveći mogući međuvlasnički konsenzus. A to podrazumijeva veću inkluzivnost od strane kontrolnih vlasnika prema ostalim dioničarima, što dosada nije bio slučaj. I još uvijek nije.

Istine radi, treba naglasiti i pohvaliti vrlo iscrpno poglavlje u Izvješću vezano za rizike i upravljanje njima. Možda griješim jer pišem po sjećanju, ali čini mi se da ni u jednom dosadašnjem izvješću rizici nisu obrađeni i komunicirani tako detaljno. Ipak, još uvijek nedostaju odgovori na ključna pitanja iznešena gore.

Zašto izlazak na FTSE? Najprije domaći kontekst. Valamar kao kompanija definitivno je prerastao ne samo hrvatsko tržište kapitala, nego i hrvatsku ekonomiju. Sportskim rječnikom rečeno, nemamo koristi od toga da budemo prvaci države 10 godina zaredom. Ako želimo napredovati moramo prijeći na viši natjecateljski nivo kako bi se mogli  uspoređivati sa boljima od sebe. Hrvatsko tržište kapitala je iscrpljeno i rezignirano. Nakon sloma Agrokora i ovo malo investitora pretrpjelo je strašne gubitke, tako da možemo očekivati dodatnu nelikvidnost i neefikasnost. Čak i oni investitori koji nisu pretrpjeli gubitke trenutno su vrlo oprezni i pušu i na hladno. Zapravo jedini investitori koji imaju ozbiljnu financijsku snagu i likvidnost su mirovinski fondovi, a oni vrlo mali dio imovine drže i investiraju u dionice hrvatskih kompanija. Listanje na nekom od etabliranih tržišta kapitala doprinijelo bi dodatnoj promociji i još većoj transparentnosti kompanije, budući su i ti standardi zahtjevnijii i na višoj razini. Često se hvalimo visokim stupnjem transparentnosti, ali to vrijedi samo u usporedbi sa hrvatskim i regionalnim kompanijama i tržištima. I odnosi se na transparentnost financijskog izvještavanja, ne i na transparentnost poslovanja a pogotovo ne na transparentnost donošenja važnih i strateških odluka. Na kraju krajeva poslovanje nam je već internacionalizirano. Budući smo dioničko društvo čijim dionicama se trguje na tržištu kapitala, prirodno je da i trgovanje bude internacionalizirano.

Najvažniji od mogućih argumenata zašto ne izaći na veće i efikasnije tržište jest da su to već napravile neke hrvatske kompanije prije nas, pa nisu iz toga izvukle  bogzna kakvu korist. Mislimo da bi mi mogli uspjeti jer se radilo o kompanijama koje su do tog trenutka već prošle svoj zenit. Mi svoj još nismo. Još uvijek smo rastuća, potentna, dinamična i ambiciozna kompanija koja traži i koristi prilike za razvoj i unapređenje poslovanja. I kao takvi vjerujemo da bismo bili zanimljivi privatnim i institucionalnim investitorima, financijski puno moćnijima nego su to domaći mirovinski fondovi. Tko zna, možda ćemo u nekom trenutku zatrebati financiranje ili partnerstvo u bilo kojem obliku i od njih. Zato nije loše imati otvoren link i prema tim investitorima, institucijama i tržištima. Uprava ionako već godinama ulaže znatne napore prezentirajući i promovirajući kompaniju na investicijskim konferencijama i forumima od SAD-a do Rusije. To je težak put i manufakturni rad sa skromnim rezultatima dosada, gledano u odnosu na uloženo vrijeme, trud i rad. Mislimo da je naš prijedlog efikasniji način u postizanju istog cilja. Barem nas više ne bi pratili i analizirali samo frontier odjeli financijskih i investicijskih kuća i institucija, već oni glavni.

Nije zanemariv ni tržišni i cjenovni aspekt i efekt. Što se cijene tiče, gotovo je sigurno da bi je takvo tržište vrlo efikasno vrednovalo i formiralo, bila ona veća ili manja od trenutne. Kao Udruga i dioničari već godinama govorimo o podcijenjenosti dionice i kompanije. Na efikasnom tržištu kapitala vrlo brzo bi se vidjelo da li smo bili u pravu ili ne. Zapravo kao  investitori, dioničari i suvlasnici  imamo veliki problem. Kroz proteklo razdoblje dobili smo veliki rast kompanije i stvaranje nove vrijednosti, ali vrlo mali povrat na kapital i investiciju, realiziran kroz isplaćene tri vrlo skromne dividende. Ne treba pritome povrat miješati sa porastom tržišne kapitalizacije koji se dogodio u međuvremenu. Jer se radi o prinosu (yield) a ne o zaradi. Realizaciju zarade i monetizaciju moguće je ostvariti jedino prodajom. Trenutno, prilikom prodaje svaki se prodavač ima razloga osjećati loše. Naime, vlasništvo nad dionicom u sebi sadržava udjel u vlasništvu nad imovinom i u vrijednosti biznisa. Čak i sada, biznis je tržišno podcijenjen za najmanje 15%, a prilikom prodaje svaki dioničar svoj udio u vlasništvu nad imovinom praktički poklanja i daje besplatno. Za takvo stanje ponešto smo i sami krivi. Imati u 21.stoljeću neurednu i neadekvatno vrednovanu bilancu ne spada i ne uklapa se u ono što nazivamo dobrom korporativnom praksom. Bez ispravka te anomalije nemamo što raditi na ozbiljnim i relevantnim tržištima kapitala.

I na kraju zašto baš Frankfurt. Gledajući u kontekstu europske ekonomije i tržišta kapitala, London i Frankfurt su najvažnija financijska središta. Smatramo da nakon Brexita  London polako ali sigurno  gubi dosadašnju ulogu i važnost. Tako da ostaje samo Frankfurt. Čak i da se nije dogodio Brexit, svejedno bi Frankfurt bio logičniji izbor. Njemačka je najvažniji hrvatski vanjsko trgovinski partner, većina naših gostiju dolazi iz njemačkog govornog područja ili mu gravitira (iako se i to mijenja), a ne treba zanemariti kulturološke, tradicijske i povijesne aspekte i poveznice. Trenutno se Valamar lista na bečkoj Burzi ali u indeksima koji pokrivaju i prate hrvatsko i regionalna tržišta kapitala. Dakle, dionicama  se ne trguje direktno niti se ondje formira ponuda, potražnja i cijena, već su ti indeksi u funkciji transmisije u pristupu hrvatskom i regionalnim tržištima kapitala. Mislimo da čak i od takve sramežljive prisutnosti i limitirane trgovine na, u europskim razmjerima, ipak perifernom tržištu (neka se ne naljute naši austrijski suvlasnici), svejedno imamo koristi barem u promocijskom smislu. I da je prisutnost i vidljivost Valamara i drugih kompanija na bečkoj Burzi barem malo pridonijela činjenici da je  Austrijancima Hrvatska postala prvi izbor za odmor u inozemstvu, odnosno najpoželjnija i najpopularnija strana destinacija. Kada bismo u Frankfurtu postigli upola slabiji, i samo i isključivo promocijski učinak na emitivna tržišta iz njemačkog govornog područja, već i to bi bila veliko dostignuće za nas.

Već neko vrijeme prikupljamo generalne punomoći za zastupanje na skupštinama Društva..Sada možemo službeno i javno reći. Na idućoj skupštini Društva namjeravamo predložiti i zatražiti članstvo u Nadzornom odboru Društva za predstavnika Udruge malih dioničara. Odmah moram spustiti nadanja i očekivanja pa reći da su, kako stvari trenutno stoje, šanse da se to dogodi već na idućoj Skupštini praktički ravne nuli. Ipak, ne trebamo biti unaprijed razočarani niti demoralizirani, jer potez koji kanimo povući treba gledati kao početak puno šireg i sveobuhvatnijeg procesa, a našu eventualnu participaciju u NO-u kao samo jedan od rezultata i ishoda svega toga. Zbog svih ostalih dionika, tj. kontrolnih vlasnika i zaposlenika, moramo i želimo reći da svrha našeg traženja nije izazivanje napetosti ili konflikata. Razlog zašto ćemo to učiniti jest taj da smo kroz Udrugu okupili i organizirali više od 5% temeljnog kapitala, a do Skupštine, mislim i nadam se, da ćemo dostići najmanje 7%. Iako smo dioničarska grupacija, ta brojka nas već sad stavlja na treće mjesto po učešću i zastupljenosti u temeljnom kapitalu Društva, a ako se ostvare moja nadanja i očekivanja od najmanje 7% ( ne slažu se svi u vodstvu sa mnom, nisu tako optimistični), bit ćemo drugi odmah iza kontrolnog vlasnika. Slijedom te logike i činjenice, nemati drugog najvećeg dioničara zastupljenog u NO, ni u kom slučaju nije u skladu sa dobrom korporativnom praksom.

Naravno, Uprava i osobito kontrolni vlasnici mogu tu činjenicu ignorirati, zatvarati oči i praviti se da nas nema, protuargumentirajući nam uobičajenom i predvidivom korporacijskom retorikom i demagogijom. Ali samo neko vrijeme, ne i svo vrijeme jer nećemo nestati i oslabiti. Dapače, možemo samo ojačati i okrupniti se još više i organizirati još bolje. Ne zato što smo tvrdoglavi i uporni, već zato što je proces pokrenut prije 3,5 godine osnivanjem Udruge nezaustavljiv, kao što je evolucija nezaustavljiva. U svakom slučaju, možemo se u dijelu složiti sa argumentacijom Uprave i kontrolnih vlasnika da bi NO trebao biti ekspertno tijelo. Dakako da su eksperti u NO i osobito u podtijelima NO ne samo dobrodošli nego i nužni. Ali NO je prije svega vlasničko tijelo u kojem bi trebalo biti obuhvaćeno i zastupljeno temeljnog kapitala najviše što je to moguće. Jer je to jedini način da se strateške odluke po Društvo donesu uz najviši mogući stupanj konsenzualnosti. Pa ako budu pogrešne, ne možemo kriviti jedni druge.   

Našim članovima i podržavateljima moramo reći kako mjesto u NO ne trebamo shvatiti kao cilj nego kao sredstvo. Budući smo narasli do ovih razmjera, to nam stavlja u obavezu da preuzmemo i svoj dio odgovornosti za fukcioniranje i budućnost Društva i, ako bude moguće, participiramo u donošenju važnih odluka po Društvo, osobito onih koje nazivamo strateškim. Članstvo u NO način je i sredstvo za to. A nas odnosno Udrugu, transformira iz pasivnog i reaktivnog sudionika u utjecajnog i proaktivnog. Prijedlog koji smo iznijeli Upravi i kontrolnim vlasnicima jest da se osim predstavnika Udruge, u NO pozove i uključi i jedan predstavnik  mirovinskih fondova. U tom slučaju broj članova morao bi se povećati za četiri nova člana (jer bi kontrolni vlasnik morao predložiti dva dodatna “svoja ” člana kako bi zadržao većinu na koju ima pravo). Kako bi se troškovi NO zadržali na postojećoj razini predložili smo još i da se proporcionalno povećanju broja članova NO, članovima smanje naknade a priznati troškovi dolazaka i sudjelovanja sjednicama umanje za neki postotak. Razliku do punog iznosa troškova članu bi namirila pravna ili fizička osoba koju član predstavlja u NO. Ovo rješenje iako bi bilo  tehničke prirode, sadrži i načelnu komponentu jer ne opterećuje Društvo troškovima, tj. troškove NO zadržava na postojećoj razini. Mislimo da je naš prijedlog odličan kompromis jer ne isključuje nijednog sadašnjeg člana NO.

Nemamo ovlasti prenijeti stav i mišljenje Uprave i kontrolnih vlasnika o našem prijedlogu, pa prepuštamo njima da to naprave sami, u vrijeme i na način za koje misle da su najpogodniji. Što se mirovinskih fondova tiče, za razliku od Uprave i donekle kontrolnih vlasnika, s njima imamo vrlo ograničene  kontakte pa zato ne znamo kakva su njihova razmišljanja i stavovi. ako ih uopće imaju..

Naš bazični stav vrlo je jasan i nije se promijenio u međuvremenu. Ukoliko bilo tko, ne samo fondovi, želi znatnije ući u vlasničku strukturu Društva, možemo prihvatiti da se zainteresiranima omogući privilegiran način da to naprave. Ali ni u kom slučaju ne možemo podržati da im se omogući privilegirana cijena. Razlozi su načelne i praktične prirode. Načelno, svi postojeći dioničari stjecali su svoje udjele kupovinom na tržištu, na Burzi ili izvan nje, po tržišnim cijenama kakve su bile u tom trenutku; ili temeljem prava i zakona ako su ih stjecali bez kupovine. Praktično, vidjeli smo na primjeru Arenaturista kada se fondovima omogućila privilegirana cijena stjecanja. Brza realizacija 15-tak% zarade u najboljoj trejderskoj maniri u prvoj fazi. Sretna je okolnost da je bilo dovoljno interesa na strani (re)kupnje. U suprotnom bi se dogodio jak pritisak na cijenu i njeno “zakucavanje” prema dolje. A u drugoj fazi se dogodilo razvodnjavanje postojećih dioničara kroz dokapitalizaciju. Iako razvodnjeni tamošnji dioničari nisu pretrpjeli štetu jer trenutna tržišna cijena Arene i nakon dokapitalizacije ima uporište i pokriće u fundamentima. Kada bi se isti scenarij dogodio nama, postojeći dioničari bi pretrpjeli štetu jer ju trenutna cijena Valamara nema. Naš stav je da je u nju trenutno uključena samo vrijednost biznisa, ne i vrijednost imovine. Čak i takva cijena je manje ili više ali konstantno podcijenjena. Kao što smo gore već rekli, trenutno najmanje15%.

S druge strane, moramo reći da nam se jako sviđa model partnerstva sa mirovinskim fondovima, gdje Valamar participira kao manjinski ili većinski partner prilikom akvizicija i preuzimanja turističkih firmi, a nakon toga kao upravljač i “poslovođa”. U ovoj fazi i trenutno novi kapaciteti se ne integriraju u Valamar već zadržavaju pravnu i poslovnu osobnost. Mislimo da je integracija novih kapaciteta u idućoj fazi ne samo logična nego i prirodna, a mirovinskim fondovima  odlična prilika za znatniji ulazak u vlasničku strukturu Valamara, bilo kroz zamjenu dionica bilo putem dokapitalizacije u stvarima i dobrima. To su privilegirani načini na koji bismo kao Udruga mogli pristati. Međutim, ima nekoliko problema koje treba prije toga riješiti da bi realizacija takve ideje uopće bila moguća.

S pozicije nas malih dioničara odnosno Udruge, ne bismo se mogli složiti i pristati na dokapitalizaciju u stvarima i dobrima prije nego što se napravi revaluacija imovine. Zapravo, bez revaluacije ne možemo pristati na ništa. Sve dok vrijednost imovine i bilance nije adekvatno i realno iskazana i prikazana, vrlo su male šanse da će se i tržišna kapitalizacija približiti fundamentalnoj i ukupnoj vrijednosti kompanije (vrijednost imovine+vrijednost biznisa). Između ostaloga, i u tom svjetlu valja gledati naš prijedlog za listanjem kompanije na FTSE. Čak i da napravimo adekvatnu evaluaciju svega što imamo i radimo, mala je vjerojatnost da će nam to honorirati malo,slabo, neefikasno, izmučeno i devastirano tržište kapitala kakvo je ZSE. Dakle, štogod mijenjali, unosili ili integrirali to možemo raditi jedino po principu isto za isto. Nikako više za manje ili obrnuto. Reći će neki da miješamo imovinu i biznis. Ali u slučaju dokapitalizacije u stvarima i dobrima događa se upravo to. U zamjenu za imovinu dajemo udjel u biznisu. Pretpostavka je da se imovina koja se unosi prije toga adekvatno vrednuje. I poslije mijenja za udjele tj. dionice. Budući je u takvim transakcijama jedan od parametara i trenutna tržišna kapitalizacija, donositelj imovine bi zbog tržišne podcijenjenosti kompanije već sada dobio barem 15% više udjela u biznisu za svoju već adekvatno vrednovanu imovinu, perspektivu za još povoljniji dokup jer je lako moguće da bi se zbog novoizdanih dionica na tržištu kapitala dogodio cjenovni priisak prema dolje, a kao bonus potpuno besplatno suvlasništvo nad već postojećom Valamarovom imovinom. Koja će se u perspektivi možda i monetizirati.

Za ovaj drugi način zamjenom dionica, nažalost moramo reći da nam se čini nerealnim jer jednostavno nemamo dovoljno vlastitih trezorskih dionica za bilo kakve ozbiljnije transakcije takve vrste. Kada bi bili zloćudni, rekli bi da je kontrolni vlasnik iskoristio trezor za jeftinije i povlašteno vlastito okrupnjavanje. Umjesto toga, reći ćemo da Društvu nije napravljena šteta, ali medvjeđa usluga sasvim sigurno jest, jer su Društvo i Uprava ostali bez jednog od odličnih alata za ovakve namjene. Štoviše, Uprava je dovedena u nezgodnu situaciju jer joj ograničava manevarski prostor za kupnju dionica za trezor. Tada bi bilo koji dioničar mogao i imao pravo tražiti objašnjenje Uprave zašto je otpuštala dionice jeftinije, a kasnije ih ponovno stjecala 70-80% skuplje. Pritome, jeftinije ih otpuštajući dioničaru koji je slučajno kontrolni vlasnik. Trezorsku problematiku dodatno valja gledati i u svjetlu još uvijek aktualne i važeće skupštinske odluke o mogućnosti kupnje dionica za trezor do 10% temeljnog kapitala. Trenutno u trezoru nemamo ni 20% od toga. U svakom slučaju, redefinicija i transparentna politika upravljanja i korištenja trezoskih dionica jedno je od naših očekivanja.

I imamo još jedan problem, u ovom trenutku ne presudan ali svakako ne i zanemariv, zove se povjerenje. Za uvod u argumentaciju i ilustraciju poslužit ću se još jednom opservacijom i konstatacijom s ovogodišnjeg Investors Daya, gdje Uprava kaže kako institucionalni ulagači vrlo rado ulažu u Valamarov dug, ali malo i nerado u Valamarov equity. Mislimo da razlog leži upravo u povjerenju, odnosno njegovom nedostatku. Mi bismo dodali, svjedoci smo kako u zadnje vrijeme dva mirovinska fonda vrlo aktivno pokušavaju i ulaze u vlasničku strukturu hotelskih poduzeća, bilo kroz dokapitalizacije (Ilirija), bilo kroz stečajne i predstečajne nagodbe (Hvar, Vis), bilo putem natječaja za privatizaciju preostalih hotelskih poduzeća u  većinskom državnom vlasništvu (Imperijal…). Prilikom svih preuzimanja a i kasnije (isključujući Iliriju koja je sasvim druga priča), kao manjinski ili većinski partner u svim fazama procesa pojavljuje se Valamar.  Na primjeru Imperijala vidimo kako takvo partnerstvo i operativno dobro funkcionira. Međutim, zadnji logični korak tj. integriranje Imperijala u Valamar putem zamjene dionica ili putem dokapitalizacije u stvarima i dobrima se ne događa. Po informacijama koje mi imamo, ne događa se zato što mirovinski i ostali fondovi to ne žele. Što nam to govori? Govori nam kako institucionalni ulagači vjeruju u Valamar kao poslovni model koji iz godine u godinu dokazuje da zna napraviti posao i zaraditi novac. Vjeruju i u Valamar kao kompaniju i Upravi koja je dokazala i dokazuje da poštuje dogovore i izvršava preuzete obaveze. Ali ne vjeruju u Valamar kao društvo kapitala. Razlog za to mogu biti samo kontrolni dioničari.

Naš stav o kontrolnim vlasnicima je odavno poznat i samo ćemo ga ponoviti. Dakle, imamo sreće da smo “naletjeli” na njih.  Zahvaljujući njihovom znanju, ambiciji i sreći Valamar je danas tu gdje jest i to što jest. Da smo došli šapa domaćim klošarima i kokošarima, imovina bi se rascjepkala, rasprodala, “partneri” posvadili možda i pobili međusobno, lova podijelila i otišla tko zna kako i gdje, a od Valamara vjerojatno ne bi ostao ni kostur. Kad kažemo imali su/smo sreće, mislimo u odnosu na konkurenciju, tržišne okolnosti i momentum. Da je prije deset godina Plava laguna bila ambicioznija, a Adris fokusiraniji na  turistički umjesto druge biznise kojima se također bavi, mi ni slučajno ne bismo imali šansu postati najveća turistička kompanija i vodeći hotelijerski brand u Hrvatskoj, koji sve više postaje prepoznatljiv i uvažavan i izvan Hrvatske. I to je činjenica a ne dojam, koju između ostaloga dokazuje volja TUI-a i REWE-a da surađuje i radi sa nama. A boljih od njih nema. Kako god gledali, i jedni i drugi krenuli su s boljih početnih pozicija u usporedbi s Valamarom. Imali su kvalitetniji imovinski i hotelski portfelj, puno više vlastitog kapitala, te bolje izvore i uvjete financiranja i u Hrvatskoj i inozemstvu. Svejedno smo ih prestigli, zahvaljujući boostu ljudi, znanja i kompetencija koji se formirao unutar kompanije. A sve te ljude je pronašao, odabrao i zaposlio kontrolni vlasnik, a ne netko drugi. I to je isključiva njihova zasluga.

Problem s kontrolnim vlasnicima Valamara, osim slabe komunikativnosti i nikakve inkluzivnosti prema ostalim dioničarima i suvlasnicima, jesu neugodna iznenađenja i nekorektni pa i neprijateljski potezi prema malim i manjinskim dioničarima kojih su nam kroz godine priuštili dosta. Tako da s njima nikada ne znamo na čemu smo i što sljedeće možemo očekivati.  K tomu, ovo je doista samo dojam koji ne mora biti točan, imamo osjećaj da ostale dioničare doživljavaju ili kao pasivne i neosviještene ljude koji su udjele stekli bez vlastitih novaca; ili kao gomilu špekulanata koji su dobro zaradili bez vlastitih zasluga i rada. U obranu prvih moramo reći da su udjele stekli zbog stradanja i žrtava koje su podnijeli u žalosnoj prošlosti, a drugi, vjerujući Upravi, kontrolnim vlasnicima i u perspektivu i održivost poslovanja, istovremeno  preuzeli i izložili se velikom riziku od loših ishoda kakvih je na tržištu kapitala bilo i još uvijek ima mnogo. Dakle  kao i mi, i institucionalni ulagači imaju povijest odnosa sa kontrolnim vlasnicima , a za razliku od nas koji pamtimo dugo, institucionalni ulagači ne zaboravljaju nikada. Samo podsjetnik, radi se o istiskivanju iz “originalne” RIVP.  Pri tomu, institucionalne ulagače to ne eskulpira od vlastite odgovornosti, jer su se za razliku od malih dioničara, mogli obraniti kupnjom udjela do iznad 5% temeljnog kapitala i aktivnijim pristupom u zaštiti i promicanju interesa, ne svojih i njihovih matičnih kuća,  nego prvenstveno svojih klijenata. Ali ne eskulpira ni kontrolne vlasnike od odgovornosti što su se na takav potez odlučili.

Ovakvo stanje stvari, odnosno stav i poziciju institucionalnih investitora tumačimo kao oprez, obrambeni mehanizam i osiguranje. Ovako znaju što je i koliko njihovo, a što i koliko Valamarovo, te međusobna prava i obaveze. Takvo stanje može funkcionirati i tolerirati se neko vrijeme ali dugoročno nije optimalno rješenje ni za Društvo ni za dionike jer priječi punu primjenu Valamarovih poslovnih procesa i praksi zbog čega se ne mogu postići puni sinergiski učinci, kako po pitanju troškova tako i po pitanju operacija. Za očekivati je da će ovakvih partnerstva biti još, zato mislimo da već sad treba tražiti načine kako kapacitete i akvizicije stečene u partnerstvima integrirati u Valamar. Za to će trebati povjerenja.

Svjesni da je izgradnja povjerenja proces sam po sebi čak i da nije narušeno događajima iz prošlosti i potrebe da se to promijeni; odlučili smo se za  prijedlog proširenja NO u čiji sastav bi ušao jedan predstavnik mirovinskih fondova i jedan naš predstavnik tj. Udruge. Prije nego argumentiram, samo kratko pojašnjenje tehničke prirode članovima i svima koji prate naše stavove i objave. Dakle, budući da kroz Udrugu i dane punomoći imamo organizirano i obuhvaćeno više od 5% temeljnog kapitala, prema ZTD-u imamo pravo stavljati točke i prijedloge odluka na dnevni red skupština. Što ćemo i učiniti prije iduće redovne Skupštine Društva. Ali predložit ćemo samo svoga predstavnika jer zakonski jedino to i  možemo, odnosno predstavljati i zastupati sebe.

Ne živimo u iluziji da ćemo dobiti našeg predstavnika u NO, barem ne već na sljedećoj Skupštini. Ideja  našeg prijedloga za  dnevni red iduće Skupštine je pojačavanje i davanje punog kredibiliteta našem stavu i argumentaciji vezanoj uz problematiku NO, koju iznosimo u sljedećih nekoliko rečenica i stupaca. Kao što smo već napisali NO primarno bi  trebao biti vlasničko tijelo. Trenutno je u NO zastupljeno i obuhvaćeno tek nešto više od 50% udjela u temeljnom kapitalu i vlasništvu kompanije. Dosada je to bilo opravdano jer Udruga nije imala dovoljno članova i temeljnog kapitala, a institucionalni ulagači bili zanemarivo izloženi u Valamaru. Stanje se u međuvremenu promijenilo. Mi smo jači, veći i bolje organizirani, a institucionalni ulagači posredno i neposredno sve jače i čvršće ulaze u equity Valamara. Mirovinski posredno, a raznovrsni investicijski fondovi direktno. Možemo ih gledati zajedno jer mnogima od njih isti je vlasnik. Odnosno vlasnici, radi se o dvije najveće banke u Hrvatskoj.

Gledano s naše pozicije, došavši do ovog broja članova i udjela u temeljnom kapitalu, ovim potezom zapravo ispunjavamo obećanje i izvršavamo obavezu i dužnost prema članovima i podržavateljima Udruge ali ništa manje prema Društvu. Ovime izlazimo iz komforne zone. Mogli smo igrati na sigurno i ograničiti se na dosadašnji okvir djelovanja i aktivnosti, podržavati dobre poteze Uprave i kontrolnih vlasnika, upozoravati na loše i rizike, reagirati na štetne po Društvo i nekorektne prema malim i ostalim dioničarima, tražiti veće dividende i sl. Naravno da ćemo to činiti i dalje, ali ukoliko i kada uđemo u NO, prema ZTD-u svaki član dužan je i obavezan raditi i djelovati u najboljem interesu Društva, ne vlastitom ili pravne ili fizičke osobe koju u NO predstavlja i zastupa. U teoriji bi trebalo tako biti, u praksi svi smo krvavi ispod kože pa i nije uvijek tako. Mi s tim nemamo problema jer smo uvjereni i sigurni da su najbolji interesi Društva sukladni interesima ne samo malih nego i svih dioničara. Nadalje, kao što je već rečeno ranije u tekstu, Društvu predstoje izazovni i važni procesi i donošenje važnih odluka sa dalekosežnim ishodima i posljedicama. Mi dioničari, organizirani i zastupani kroz Udrugu, spremni smo participirati u procesima i preuzeti svoj dio odgovornosti za posljedice i ishode, svjesni i rizika ali i benefita od takvog djelovanja. Unatoč rizicima, uvijek je bolje biti sudionik i subjekt u procesima nego njihov objekt i biti isključen. Jer je benefit ne samo to da će sve važne i suštinske odluke biti donešene konsenzualno, već je puno veća vjerojatnost da će odluke biti ispravne. Naravno, ako nam bude dopušteno participirati.

Što ćemo tražiti, zagovarati i zastupati, bez obzira ušli u NO ili ne? Nešto ili većina toga iznešeno je gore u tekstu ali deskriptivno i kontekstualno. Na ovom mjestu iznosimo sublimirano.

Ono što smo kolokvijalno nazvali stres test kompanije, tražimo da se napravi u cilju dijagnosticiranja i definiranja svih potencijalnih i realnih rizika po kompaniju. Takav dokument je potreban  kao osnova u osmišljavanju i pronalaženju rješenja kojima bi se rizici sveli na najmanju moguću mjeru, ali i donošenja odluka i započinjanja procesa u tome cilju. Smatramo da je već sada vrijeme za to. Ukoliko se okolnosti pogoršaju ili se bilo koji od rizika na koji ne možemo utjecati realizira, mogli bi se zateći nespremnima i u situaciji da bude prekasno za adekvatnu reakciju. Kao odgovorni vlasnici i ozbiljni ljudi ne smijemo si to dopustiti.

Revaluacija imovine i bilance uobičajeno se radi svakih pet godina. Kompanija kao naša koja konstantno investira, stječe novu imovinu i povećava vrijednost postojećoj, vjerojatno bi ju trebala raditi i češće. Čak i Uprava kaže da je imovina Društva vjerojatno podcijenjena. Porezni razlozi kojima se objašnjava zašto se to ne čini, više nisu opravdani ako su uopće ikada i bili. Politička odluka o uvođenju poreza na nekretnine trenutno je u limbu. Iako mislimo da će biti uveden kad-tad jer takav porez nije fiskalno pitanje već civilizacijski standard. Ono što Društvo, Uprava, sektor i sektorske udruge i organizacije mogu učiniti jest komunikacija prema zakonodavcima i Vladi potrebe drugačijeg i razumnog poreznog tretmana turističkih nekretnina, budući su one sektoru obrtna i sredstva za rad. Što je Valamar nedavno i učinio na vrlo emancipiran način, na čemu čestitamo i odajemo priznanje. Nadamo se da će i ostatak sektora zatomiti strah i prestati kalkulirati, te se pridružiti Valamarovoj inicijativi i aktivnostima, kako bi cijelom sektoru bilo bolje i lakše raditi. Kako god bilo, revaluacija imovine imat će fiskalno neutralan učinak. Ako poreza ne bude, ništa se ne mijenja. Ako ga bude, porezne vlasti će ionako nekretnine procijeniti po vlastitom nahođenju, bez obzira kako ih mi sami vrednovali. S druge strane, brojne su prednosti ako bi se revaluacija napravila. Podigla bi se ukupna transparentnost kompanije, promijenili bi se valuacijski parametri što bi vjerojatno rezultiralo približavanju tržišne kapitalizacije fer vrijednosti i cijeni (da ne spominjemo da na razvijenim i efikasnim tržištima kapitala kakvo je FTSE, sa neurednom bilancom nemamo što raditi), a komplicirane operacije koje bi uključivale integraciju imovine i biznisa stečenih u partnerstvima sa drugima u zamjenu za udjele u Valamaru, u ovom trenutku je nemoguće izvesti na način da ne budu na štetu Društva i postojećih dioničara. Samo je pitanje da li bila manja ili veća. Našlo bi se još argumenata, ali ovdje ćemo stati da ne idemo previše u širinu. Ionako ih konstantno komuniciramo prema Upravi i kontrolnim vlasnicima.

Izlazak na razvijeno tržište kapitala dovoljno smo argumentirali ranije u tekstu.

Mislimo da je vrijeme za redefiniciju dividendne politike i otklon od politike održive dividende prema politici rastuće dividende. Mislimo da dividendu ne bi bilo loše vezati uz neki od poslovnih parametara. EBITDA ili neki drugi. Na taj način svi bi dioničari dobili izvjesnost i predvidljivost i već unaprijed znali koliko će prihodovati po osnovi dividnde. Time bi ujedno spriječili i eventualna skupštinska prepucavanja i razočaranja zbog prevelikih očekivanja kojih je ove godine bilo. Naime, do ove godine praksa je bila da se isplaćuje dividenda u iznosu od oko 2,5% od tržišne cijene dionice. Budući je cijena prošle godine jako narasla, iako je i dividenda bila znatno veća iznosom, svejedno je bilo nezadovoljnih jer je iznosila ispod 2% tržišne cijene dionice.

Potrebno je uspostaviti i komunicirati politiku upravljanja i korištenja trezoskim dionicama jer je trenutno uopće nemamo. Njome bi se definiralo kako ćemo i za koje namjene trezorske dionice koristiti. Npr., očito je da ih nećemo koristiti za jednostavno smanjenje temeljnog kapitala. Kad je već tako, onda to treba jasno i reći kako bi spriječili nesporazume, nagađanja i špekulacije. Ako ih ne namjerovamo koristiti za ESOP i to treba jasno reći. Iako su i naši članovi koristili mogućnost konzumiranja dividende u dionicama umjesto u novcu, smatramo taj način korištenja trezorom dugoročno nesvrsishodnim. Isplatom dividende u dionicama, Društvo je zadržalo nešto likvidnosti u tekućoj/im godini, ali nam je ostalo premalo dionica za zamjene dionica. Što bi nam trenutno dobro došlo, ukoliko bi se odlučili i sa partnerima dogovorili potpunu integraciju Imperijala u Valamar npr. Da ne govorimo o budućnosti, kada jednog dana na red dođu Hvar, Vis i/ili još neka akvizicija koju bi s partnerima eventualno realizirali putem nekog od aktualnih natječaja (Crikvenica, Makarska, Maestral Dubrovnik). Ovakvo “čerupanje” trezora u kontradikciji je i koliziji sa važećom skupštinskom odlukom, kojom se Društvu dopušta stjecanje vlastitih dionica do visine 10% udjela u temeljnom kapitalu. Ako, umjesto da ih stječemo, vlastite dionice otpuštamo, onda i skupštinsku odluku trebamo poništiti i ukinuti.

Dug nas čini ranjivima. Ne zbog cijene po kojoj ga plaćamo već zbog njegove visine i iznosa koji će još narasti do završetka investicijskog ciklusa. Da ne bude nesporazuma, ni u kom slučaju ne mislimo niti tražimo da se ciklus zaustavi, ali mislimo da već sada treba razmisliti kako zaduženost smanjiti i do koje razine  Neizbježna je usporedba sa aktualnim primjerom i iskustvom Agrokora. Kada je barem deset puta fizički veća kompanija od nas ovako tresnula, nemamo pravo na aroganciju i misliti da se isto ili slično ne može desiti nama. Pokušajmo analizirati i usporediti Agrokor i nas. Većina Agrokorovih biznisa su biznisi malih marži, zato mu je već i visoka cijena duga nagrizla likvidnost. Naš biznis je biznis osrednjih marži i vrlo dugih rokova povrata investicija. Cijena duga koju trenutno plaćamo za hrvatske prilike je vrlo mala, tako da s te strane trenutno nema prijetnji likvidnosti i servisiranju redovnih obaveza po dugu. Međutim, nevolja sa dugom je to što u slučajevima znatnog pada prihoda i profitabilnosti zbog iznenadnih i izvanrednih događaja na koje nemamo nikakvog utjecaja, što je dodatna otežavajuća okolnost; svi krediti mogu doći u dospijeće i na naplatu odmah. Za razliku od Agrokora koji je u uvjetima stabilnog poslovanja,prihoda i marži imao mnogo vremena nešto učiniti s dugom, refinancirati ga, monetizirati nešto imovine i neke biznise, naći financijske partnere koje bi “pustio” u vlasničku strukturu; mitaj luksuz ne bismo imali, a svi potezi koje bismo tada mogli napraviti bili bi iznuđeni i napravljeni pod nepovoljnijim uvjetima. Zato mislimo da je puno bolje da iste stvari napravimo sami, u vrijeme i okolnostima koje nam odgovaraju.

Dva su načina kojima možemo smanjiti zaduženost. Dokapitalizacija i monetizacija imovine.

Dokapitalizacija može biti direktna i posredna. Direktna zamjenom duga za udjel. Indirektna, prikupljanjem novog kapitala kroz mehanizam IPO-a novih dionica, pa  prikupljenim kapitalom smanjiti zaduženost i financirati nove projekte i investicije. Ako bi se odlučili na dokapitalizaciju, takva odluka svakako bi morala biti konsenzualna. Iskreno, nama malim dioničarima razređivanje kroz dokapitalizacije uvijek je mrsko, a ni u kom slučaju ne bismo mogli podržati dokapitalizaciju uz isključenje nekih ili svih postojećih dioničara. Uključujući i perfidna isključenja, kada se uvjetima dokapitalizacije iznos minimalnog uloga postavi vrlo visoko, za koji je od početka jasno da ga velika većina prvenstveno malih dioničara ne može prikupiti. Mislimo da nikakva dokapitalizacija u dogledno vrijeme ne samo da nije izvjesna nego ni vjerojatna. Sumnjamo da bi kontrolni vlasnici željeli smanjiti vlastiti udio u temeljnom kapitalu, osim ako ih okolnosti na to ne bi prisilile. I to je još jedan otežavajući faktor. Mi mali dioničari i Udruga, mogli bi se čak i složiti sa dokapitalizacijom koja bi se radila sa točno određenom svrhom, razlogom i ciljem uz osiguranje fer i korektnih uvjeta za sve postojeće dioničare. Kontrolni dioničari bi se odlučili na dokapitalizaciju samo ako ih okolnosti na to prisile. A to onda spada u zonu iznuđenih poteza iz prethodnog stupca i jedan je od rizika po Društvo.

Monetizacija imovine, odnosno sell and lease back nameće se kao legitimna i oportuna opcija. Podsjetimo, imovinu smo već jednom monetizirali. Onu financijsku. Podsjetimo i da smo kao Udruga tome doprinijeli na izuzetno afirmativan i konstruktivan način. Nismo se samo složili sa monetizacijom nego smo ju prvi  predložili. A kada se monetizacija dogodila, ne samo da nismo tražili nego nismo ni spomenuli mogućnost isplate izvanredne dividende. Umjesto toga smo predložili da se dobiveni novac iskoristi za daljnje investicije i unapređenje poslovanja. Kada se tako i napravilo, to smo podržalii pozdravili. Takvim djelovanjem dokazali smo barem dvije stvari. Da smo vlastiti interes sposobni podrediti interesu Društva, svjesni da interes Društva donosi i nama benefite na duge staze. I da smo sposobni razmišljati i predlagati rješenja koja nisu intuitivna. Intuitivno je da velika većina nas voli imati vlasništvo nad imovinom jer nam instinkti kažu da time stječemo kontrolu i imamo mogućnost  izbora. Taj osjećaj koliko je točan toliko je i varljiv.. Vlasništvo nad bilo kojom imovinom sa sobom nosi troškove i rizike.

Usporedimo svjetsku korporativnu praksu po tom pitanju, pa ćemo vidjeti da etablirani hotelijerski lanci i brandovi samo manji dio nekretnina i zemljišta imaju u vlasništvu ili ih nemaju uopće. Nije im to palo na pamet bez veze i razloga. S jedne strane, svim hotelijerskim konglomeratima među koje i mi spadamo, osnovni biznis je prodaja proizvoda, doživljaja i kapaciteta, a upravljanje nekretninama i financijama, iako do određene razine nužna, aktivnosti su koje im odvlače resurse i fokus sa osnovnog biznisa. Također, vlasništvo nad nekretninama nosi prvenstveno financijske rizike i to u svim fazama. Od izgradnje, preko održavanja, do rizika od oštećenja objekata zbog elementarnih nepogoda i/ili štetnih događaja na samoj destinaciji, čega je posljedica barem kratkoročni pad prihoda i profitabilnosti. Kada se takve stvari dogode, onda osim financijskog troška saniranja posljedica, javlja se i oportunitetni trošak neulaganja ili odgođenog ulaganja u osnovni biznis. S druge strane, svuda u svijetu ima puno kapitala, mnogo više nego što ima dobrih i odličnih poduzetničkih projekata i prilika za ulaganje. Pojedincima koji imaju mnogo kapitala i novaca i financijskim kućama i institucijama koji upravljaju tuđim novcem i ušteđevinama, prvenstveni je cilj da, po principu ekonomije obujma, ne gube novac i nadjačaju inflaciju, pa tek onda ako je moguće ponešto i zarade. Zato se plaćaju negativne kamate na depozite u švicarskim bankama i njemačke obveznice. Toliko košta sigurnost. Ako uopće takvo što postoji. I tu se susreću dva svijeta. Hotelske kuće najvećim dijelom eliminiraju financijski rizik iz vlastitog poslovanja. Upravljanje financijskim rizikom, osim što nemaju dovoljno kapitala i slobodnih sredstava za to, nije im osnovni biznis. A financijskim kućama je upravo to osnovni biznis. Prodajom pa onda unajmljivanjem istih tih kapaciteta dolazi do sinergije i win-win situacije. Hotelijeri dobivaju svježi kapital i likvidnost za poslovanje i nove investicije (koje će kasnije možda opet prodati), nisku razinu zaduženosti i prihvatljiv i podnošljiv trošak najma čak i kad im padne prihod i profitabilnost. . Financijaši dobivaju prihod i dugoročni pozitivan prinos i povrat na investiciju uz mali i lako upravljiv rizik.

Od imovine posjedujemo zemljišta, hotelske i ostale kapacitete, manjinske i većinske udjele i interese u akviziranim društvima (uz izvjesnost da će takve imovine biti još više). Što se zemljišta tiče, vlasništvo nad njima ostavština je nekog drugog vremena i anomalija sama po sebi. Ipak nismo ni ludi ni glupi da ga se odreknemo kad ga već imamo. A bilo kakva posredna ili neposredna monetizacija čak i na dugi rok praktički je nemoguća, između ostaloga  i zbog apsolutno neupotrebljive legislative po pitanju korištenja i koncesija na turističkom zemljištu i pomorskom dobru. Iako, ako ikada bude moguće, trebala bi nam biti interesantna mogućnost zamjene vlasništva nad zemljištem za dugogodišnje koncesije, osim na postojećem, i nad drugim zemljištima i lokacijama u vlasništvu države. Za sell and lease back u paketu sa zemljištima i nekretninama ne vjerujemo da bi bilo interesa od strane nekretninskih ili drugih fondova, budući je rizik od možebitne nacionalizacije zemljišta (čitaj:pljačke i otimačine) od strane države još uvijek prevelik. Za same hotele i ostale građevine, uvjeravaju nas ljudi koji o nekretninama i nekretninskom biznisu općenito znaju puno više od nas, bilo bi vrlo velikog interesa. Između ostalog, od strane 3-4 najvećih nekretninskih fondova na svijetu. Uz dozu rezerve po službenoj dužnosti, nema razloga da tomu nije tako. Nemamo se čega sramiti. Niti poslovanja, niti kapaciteta. Oboje je na svjetskoj razini.

Na žalost, trenutno ni za jedan način smanjenja zaduženosti i monetizacije imovine nemamo zadovoljen ni jedan preduvjet i ništa od toga ne bismo mogli napraviti čak ni kad bismo morali. Nemamo konsenzualnost zbog podzastupljenosti ukupnog temeljnog kapitala u NO (svega 53%). To je jedan od razloga zašto mislimo da bi u NO trebali ući ne samo mi nego i predstavnik mirovinskih fondova. Gledajući i kroz prizmu vlasničke i upravljačke povezanosti mirovinskih i ostalih fondova sa dvije najveće financijske kuće u Hrvatskoj, u nekoj od izvedenica postojećih ili novosnovanih fondovi bi se mogli pojaviti čak i kao kupci imovine. Kao građani ove zemlje, ne bismo imali ništa protiv toga da budući vlasnici naših nekretnina i imovine budu hrvatski umirovljenici i ostvaruju pristojan prihod i prinos iz toga. Nemamo adekvatnu evaluaciju imovine. I nemamo efikasno utvrđenu tržišnu kapitalizaciju kompanije i cijenu dionice jer se dionicama trguje na nelikvidnom i neefikasnom tržištu kapitala. To je razlog zašto mislimo da bismo se trebali listati na FTSE. Uz kolateralni benefit, jer bi nas to prisililo na usklađenje sa najboljim svjetskim korporativnom praksom.

Završno o NO, odnosno naše mišljenje o načelima funkcioniranja i, slikovito rečeno, kućnom redu i pravilima ponašanja za sve sudionike, ukoliko bi u budućnosti naš prijedlog djelomično ili potpuno bio prihvaćen.

Da bi proširenje, odnosno uključenje u NO predstavnika malih dioničara i mirovinskih i ostalih fondova bilo uopće moguće, kontrolni vlasnik  se mora složiti i pristati na to. Ako bi pristali, moraju biti svjesni da u paketu idu ne samo stanovite promjene procedura i protokola donošenja odluka nego i promjena njihovog unutrašnjeg mindseta. Na to mislimo kad govorimo o potrebi iskazivanja volje za većom inkluzivnosti, kooperativnosti i komunikacijom od strane kontrolnih vlasnika. Ne samo trenutno nego i oduvijek, oni funkcioniraju tako da uvijek žele imati potpunu kontrolu nad procesima i odlukama, a kao dodatni osigurač ustrojeno je tijelo koje se zove Prezidij NO. Kroz to tijelo praktički mogu donijeti bilo kakve odluke, a onda ih kroz ostala tijela Društva samo formalizirati i legalizirati. Istine radi, ne možemo reći da ne prate i ne slušaju tuđe prijedloge i mišljenja. Ali ih nikad ne prihvate i ne primijene odmah i u izvornom obliku, već to učine sa zadrškom te primijene i provedu kao autonomnu odluku. To nije problem kada su prijedlozi takvi da se s njima mogu složiti potpuno. Ali kada to nije tako, takav modus operandi  ne ostavlja nimalo prostora za kompromisna rješenja u interesu postizanja konsenzualnosti. Većim uključivanjem ostalih dioničara u procese i tijela Društva, kontrolni vlasnici ne riskiraju i ne bi izgubili baš ništa. I dalje bi imali zadnju riječ u NO. I ne treba im Prezidij kao osigurač. Osim što je to tijelo nepotrebno, i ime mu zvuči previše sovjetski. 🙂

Također, zbog događaja i odluka iz prošlosti, moraju biti svjesni da ne mogu računati na bezuvjetno povjerenje ostalih dioničara, barem ne u početku. Ali mislimo da možemo postići visok stupanj, slikovito rečeno, zdravog i konstruktivnog nepovjerenja. koje bi vremenom dovelo do pravog povjerenja izgrađenog na djelima, rezultatima i ishodima, ne samo deklarativnog i na riječima.

Mi mali dioničari odnosno Udruga, ulaskom u NO izašli bi iz komforne i komotne pozicije  beskrajnog manevarskog prostora za iznošenje ideja, prijedloga i kritika, uvijek imajući mogućnost zastupanja vlastitog interesa nauštrb interesa Društva i svih ostalih dionika. Iako je ni dosada nismo koristili previše, ulaskom u NO potpuno bi izgubili tu mogućnost, te bi morali preuzeti svoj dio odgovornosti za odluke i ishode. Zauzvrat bi postali subjekti i sudionici procesa i donošenja odluka, umjesto objekti i kolateralni dobitnici ili gubitnici ishoda kao dosada. Mislimo da smo ne samo spremni za to, nego smo to dosadašnjim djelovanjem i dokazali. Razlog zašto dosada nismo tražili mjesto i učešće u radu NO jest da nismo imali dovoljno temeljnog kapitala organiziranog kroz Udrugu, koji bi takav zahtjev učinio opravdanim i utemeljenim. Svi prijedlozi gore u tekstu, osim što su konstruktivni i po našem mišljenju jako dobri i korisni, dokazuju da smo sposobni predlagati rješenja u interesu Društva i svih dionika, iako nisu uvijek i sasvim u skladu sa maksimalističkim interesima i kratkoročnim ciljevima malih dioničara, članova i podržavatelja Udruge. Svjesni smo i rizika takvog djelovanja, jer će se ovi  prijedlozi mnogima učiniti ekstravagantnima pa i radikalnima, uključujući i naše članove. Kao i dosada, rizik preuzimamo svjesno, vjerujući u ispravnost  načela kojima se vodimo u djelovanju i aktivnostima i vjerujući da bi prihvaćanje naših prijedloga rezultiralo ishodima u najboljem interesu Društva i svih dionika, samim time i nas malih dioničara. Naš predstavnik u NO bio bi fokusiran prvenstveno na procese i odluke vezane na budućnost i strateški smjer kompanije, puno manje na dnevno poslovanje. Iako još uvijek ima problematičnih troškova i ugovora koje svakako valja razmotriti i raspraviti, na čemu ćemo inzistirati.

Mirovinski fondovi  posebna su priča i ovdje iznosimo naše mišljenje ne samo kao dioničara Valamara, već kao klijenata, sadašnjih i budućih umirovljenika. Mislimo da prije svega moraju interno analizirati vlastitu ulogu i dosadašnje djelovanje u NO-ima u kojima su bili i još uvijek jesu zastupljeni. I suočiti se sa pogreškama koje su učinili. Imaju strašan problem jer su stalno u latentnom sukobu interesa i konfliktu lojalnosti. Analizom njihove dosadašnje prakse u NO-ima, postavlja se pitanje kome su lojalni i čiji interes zastupaju i promiču u NO-ima? Interes matičnih banaka kojima je posao i cilj plasiranje i naplata (i loših) kredita, ili interes klijenata kojima su se obavezali oplemeniti uplate i zaraditi za pristojne mirovine? Svakako im život nisu olakšavale ni konstantne špekulacije pa i ucjene i prijetnje ukidanjem mirovinskih fondova i konfiskacijom imovine od strane države. Imaju i dodatni problem jer financijaši po prirodi stvari ne poznaju dovoljno realni biznis, kako pojedini biznisi i sektori funkcioniraju, gdje i na čemu zarađuju ili gube novac. Zato se i moglo dogoditi da im je u jednoj firmi kroz NO prošao štetan ključni nabavni ugovor , toliko štetan da je firmu bacio na koljena. Previše su vjerovali Upravi i ostalim suvlasnicima i dionicima. Da su imali više gore spomenutog zdravog nepovjerenja, možda su i mogli nešto učiniti, spriječiti štetu, i tako pomoći i sebi i drugima. A u Agrokoru kao da su bili hipnotizirani i hibernirani. Naročito se to odnosi na Ledo i Jamnicu. Dopustivši da se dvije navitalnije i naprofitabilnije firme iz Agrokorovog sustava opterećuju enormnim i neshvatljivim jamstvima ni u kom slučaju nisu radili u interesu kompanija i klijenata, već u interesu matičnih banaka koje su plasirale  kredite uzimajući u kolateral jamstva. Na kraju su izgubili i klijenti i matice. Gubici i otpisi po kreditima su neizbježni samo je pitanje koliki će na kraju biti, klijentima je izgubljen novac, vrijednost i kapital, a čak i da uspiju zamijeniti dug i jamstva za imovinu i udjele, što će banke i mirovinski fondovi s time? Raditi sladolede, pumpati vodu i prodavati ih? Niti im je to posao, niti ga znaju raditi. Da ne budemo samo generali poslije rata i dežurni inkvizitori, još jednom naglašavamo da model ulaska u vlasničku strukturu i preuzimanja turističkih poduzeća u partnerstvu sa Valamarom smatramo izuzetno dobrom idejom i praksom. Nama je samo bitno da idući koraci i procesi ne budu nauštrb i na štetu ostalih dioničara i dionika, kako Valamarovih, tako i akviziranih društava. Što se nas i ove Udruge tiče svim sudionicima i suvlasnicima želimo biti otvoreni i konstruktivni sugovornici, unutar granica i limita ispod kojih ne možemo ići.

Zato smatramo da u NO Valamara u budućnosti treba ući samo jedan predstavnik mirovinskih i ostalih fondova. Ništa ih ne bi sprečavalo da svoga predstavnika rotiraju i mijenjaju tokom mandata, a mogu angažirati i nekog sektorskog eksperta, od povjerenja, odgovornog i prihvatljivog svima. Samo jedan predstavnik uputio bi ih na veću međusobnu komunikaciju, osmišljavanje i usklađivanje zajedničkih aktivnosti i ciljeva. Usklađenim sa  najboljim i isključivim interesima Društva i klijenata.

Pri kraju nekoliko rečenica namijenjenih vama dragi članovi. Nadam se da sam uspio  jasno i nedvosmisleno artikulirati glavne stavove Udruge, da se s njima slažete i da ćete nam kao i dosada dati svesrdnu podršku u našim daljnjim nastojanjima. I nama i Društvu predstoje izazovi i procesi koje smo ovim tekstom pokušali anticipirati, te o svemu iznijeti stavove i prijedloge. Nadam se da će od strane ostalih dionika biti shvaćen kao pokušaj našeg konstruktivnog doprinosa, bez obzira slagali se s njima ili ne. Kada bih ocjenjivao ovu godinu iz osobnog rakursa, rekao bih da je bila vrlo intenzivna. Zapravo iz godine u godinu aktivnosti su sve intenzivnije kako ova naša priča zahvaljujući vama sve više raste. Dublje i šire procjene i ocjene našeg rada ove godine ipak ću prepustiti vama, a ja bih htio primijetiti nešto drugo. Ako ste pratili druga poduzeća i investicijsku “scenu” općenito, vjerojatno ste primijetili da su osnovane udruge i u drugim poduzećima. Odmah mogu reći da riječ udruge nisam stavio u navodnike samo iz pristojnosti. O tome sam već pisao prije, a ovdje samo ponavljam, radi se o ad hoc organizacijama i post festum potezima i pokušajima kada stvari krenu loše ili odu k vragu. Možda griješim, ali od početka su osuđene na neuspjeh jer u  ovakvom organiziranju i aktivnostima ne postoji day after pilula. Osim proaktivnog i anticipativnog djelovanja, ono što nas od njih suštinski razlikuje dvije su stvari. Kontinuitet i integritet. Koliko god nesavršeni bili, ipak smo debelo zagazili u četvrtu godinu rada. A integritet smo, nadam se, dokazali već nebrojeno puta. Kao nekakav šef na čelu ove priče i dokle god ću to biti, inzistirao sam, inzistirat ću i stalno ponavljati jednu stvar. Postojimo radi vas, a ne obrnuto. I sve što radimo i činimo ima smisla jedino i samo dok i ako imamo vašu podršku i pomoć.

Uz brojnost članova (oko 650) i sada već ozbiljan udio temeljnog kapitala organiziranog i okupljenog kroz Udrugu, od ove godine konačno imamo alat ne samo za vlastitu homogenizaciju, već i za pokušaj iskoraka u formalni okvir, uključivanje Udruge u tijela Društva i njihov rad, te u važne i ozbiljne procese koji nam svima zajedno predstoje. Time testiramo i dokazujemo vlastitu zrelost, ali rekao bih da isto vrijedi i za Društvo. Ovisno o tome kako će se postaviti prema drugom najvećem dioničaru, što ćemo do Skupštine uvjeren sam postati. To je jedan od važnijih parametara u procjeni korporativnih praksi svakog društva i kompanije.

Alat o kojem govorimo su generalne punomoći. Dosada ste nam dali 308 takvih punomoći. Počašćeni smo i ponosni zbog toga. Ali ne zaboravljamo da nas vaše povjerenje obavezuje.

Generalnim punomoćima prije svega dobivamo konstantan i kontinuiran legitimitet pred Upravom, tijelima Društva, dioničarima i dionicima. Prije smo ga imali samo na skupštinama, ovime ga dobivamo i između skupština. Da ne spominjemo koliko smo energije i koncentracije gubili prikupljajući punomoći za svaku pojedinu skupštinu, koje smo mogli koristiti za još bolje pripreme skupštinskih rasprava i prijedloga. Nažalost, ima i loša strana. Davanje punomoći isključuje mogućnost vlastitog sudjelovanja na skupštinama. Zato smo uz mogućnost davanja generalne punomoći Udruzi, osmislili i ostavili mogućnost i njihova opoziva. Oba linka su ovdje i na stranici Udruge (desna kolona). Mi ćemo se, kao i dosada, dovoljno rano očitovati na dnevni red i prijedloge odluka i obznaniti kako ćemo glasati po pojedinim točkama dnevnog reda, na taj način vam ostavljajući mogućnost da dane punomoći iz bilo kojeg razloga povučete i opozovete. Samo imajte na umu jednu stvar. Prijedlozi dopuna dnevnog reda našim točkama, formalno mogu biti prihvaćeni i doista stavljeni na dnevni red samo ukoliko putem punomoći raspolažemo i zastupamo najmanje 5% ukupnog temeljnog kapitala Društva. Budući da na idućoj skupštini namjeravamo na dnevni red staviti prijedlog za ulazak predstavnika Udruge u Nadzorni odbor Društva, molimo sve članove i podržavatelje da dovoljno rano odluče o davanju ili nedavanju generalne punomoći Udruzi. I kasnije ju ne mijenjaju. Kad kažemo dovoljno rano, mislimo već sad ako ste odluku već donijeli. Kako bismo što prije obavili i zadovoljili formalnu stranu i sadržajno se počeli pripremati za vjerojatno ključnu skupštinu za Udrugu. Možda i za Društvo.

Budući je ovo zadnji tekst ove godine, svima sretni blagdani, dobro se odmorite i napunite baterije u krugu obitelji i dragih vam ljudi, te puno sreće, zdravlja i uspjeha iduće godine.

S poštovanjem,

Dejan Rnjak
predsjednik Udruge

P.S.
Za sve vas koji koristite ili namjeravate koristiti margin kredite, dogovorili smo nove povoljnije uvjete i kamate kod dvije banke. Radi se o Podravskoj banci, s kojom smo imali dogovor od prije, i Slatinskoj banci s kojom dosada nismo surađivali.

Novi uvjeti za članove Udruge kod Podravske banke su sljedeći:

Za iznose kredita:

  • 100 000-500 000 kn, kamata 5,6%, naknada za obradu kredita 0,3%
  • 500 000-1 000 000 kn, kamata 5,4%, naknada 0,2%
  • preko milijun kn,kamata 5%, naknada 0,1%

“Poluga” za dionice RIVP ostaje kao i dosada x2. To znači da za jednu založenu dioncu RIVP možete dobiti kredit za kupnju dvije dionice RIVP. Za ostale informacije o prihvatljivim instrumentima osiguranja i ostalim uvjetima kreditiranja, obratite se direktno u poslovnicu Podravske banke Cvjetni, Trg p. Preradovića 3 Zagreb, tel. 072 655-400. Kontakt osoba je voditeljica poslovnice gđa Draženka Kordić na mail: drazenka.kordic@poba.hr

Uvjeti kreditiranja kod Slatinske banke jesu uz jedinstvenu kamatu od 5,6% i naknadu obrade 0,1%, bez obzira na visinu i iznos kredita. Ključna razlika je da Slatinska banka za založene dionice RIVP odobrava “polugu” x3, tj. na jednu založenu dionicu RIVP možete dobiti kreditni iznos za kupnju 3 dionice RIVP. Također, za detalje i ostale informacije obratite se direktno kontakt osobi gđi. Korneliji Lojo na mail: custody@slatinska-banka.hr i tel: 091 5289-118. Gotovo svu proceduru moguće je obaviti mailom. Ono što nije, bit ćete upućeni na neku od poslovnica. U Zagrebu se nalazi na adresi Tomašićeva 2.

Hvala osobama i upravama obiju banaka  na suradnji, znalačkom i vrlo profesionalnom radu. A vama dragi članovi otvaraju se dodatne opcije. Mogućnost refinanciranja postojećih kredita na povoljnije uvjete ili pritiska na omekšavanje uvjeta kod drugih banaka i financijskih kuća kod kojih trenutno koristite margin kredite.

Ovdje ide i osobni disclaimer. Svoje kredite sam refinancirao i korigirao na nove uvjete. Klijent sam obje banke i trenutno posjedujem ukupno 14 199 dionica RIVP.

Detaljnjije o generalnim punomoćima za zastupanje na Skupštini

Poštovani članovi, podržavatelji, dioničari!

Nakratko vas prekidamo u više nego zasluženim odmorima jer je stvar vrlo važna. Vjerojatno ste već na mailove dobili obrasce generalnih punomoći, kao i obrasce opoziva iste. Ako niste dobit ćete, a ovdje na stranicama imate primjere pravilno popunjenih obrazaca, koji su Društvu prihvatljivi i neosporni. Moram napomenuti da je ovo najbolje što smo mogli dogovoriti sa Društvom, obzirom na trenutni zakonski okvir. Da ne kompliciram, gnjavažu slanja poštom nismo uspjeli izbjeći. O tehničkim detaljima više pri kraju teksta.

Dva su osnovna razloga zašto smo pribjegli ovom rješenju.

Događalo se na ovoj i prošloj Skupštini da dioničari nisu mogli ne samo raspravljati, nego ni prisustvovati Skupštini jer su Udruzi dali punomoći za zastupanje. Osobno sam se zbog toga osjećao užasno loše. Ljudi bi potegnuli izdaleka, a onda poljubili vrata. Stvari ne mogu i ne smiju ostati takve. Stoga ovo rješenje gdje svaki, ne samo član već i bilo koji dioničar ima mogućnost Udruzi dati generalnu punomoć za zastupanje do opoziva; a kada iz bilo kojeg razloga želi sam prisustvovati, raspravljati i glasovati na Skupštini, jednostavno ispuni obrazac opoziva punomoći i regularan obrazac prijave sudjelovanja na Skupštini. To stavi u kuvertu, zalijepi marku i sve pošalje u Društvo do datuma definiranog u Pozivu na Skupštinu. Ako su dionice na skrbništvu, istu i cijelu proceduru, umjesto i za dioničara, obavlja skrbnik.

Drugi, ne manje važan razlog, jest taj što smo dosegli ili smo vrlo blizu udjelu od 5% temeljnog kapitala zastupljenog kroz Udrugu. Taj udjel omogućava nam ne samo da raspravljamo i dajemo protuprijedloge kao dosada; nego i da predlažemo i stavljamo točke na dnevni red Skupštine. Da bismo to mogli, moramo uvijek imati “na raspolaganju” 5% temeljnog kapitala, a jedini način za to jest kroz institut “deponiranih” generalnih punomoći u Društvu. Naime, ako predložimo neku točku dnevnog reda, Društvo je može prihvatiti i staviti na skupštinski dnevni red jedino ako ima uporište i zakonsko pokriće u pohranjenim punomoćima.

Dosada smo u praksi zbog ovih proceduralnih razloga imali puno problema. Odnosili su nam puno energije, vremena i koncentracije, do te mjere da bi se više bavili njima, a manje pripremama za samu Skupštinu. Osobno nisam zadovoljan svojim nastupom na ovogodišnjoj Skupštini. Iako nije opravdanje, a svi koji me poznaju znaju i koliko mrzim izgovore bilo koje vrste, da nisam bio toliko okupiran procedurom siguran sam da bih na Skupštini nastupio puno bolje i artikuliranije.

Nadalje, prijave i punomoći uvijek su nam pristizale u zadnji čas. Zbog toga smo ove godine ostali “kratki” za barem 500.000 glasova, pristiglih u Društvo sa zakašnjenjem. Ovakvim sukcesivnim pristizanjem i deponiranjem punomoći u Društvu, izbjegavamo takve situacije.

U razgovorima s Upravom, tijelima i osobama iz Društva, stalno smo imali problem vlastitog kredibiliteta pa i transparentnosti. Naime, kad i tko god bi nas pitao koliko ljudi i koliko temeljnog kapitala predstavljamo i zastupamo, naš odgovor je uvijek bio isti. Ne znamo i nemamo pojma. Znat ćemo tek iz broja glasova na Skupštini, i mi i vi. Jer smo svaku Skupštinu kretali od nule, a priljev punomoći i novih članova pred svaku Skupštinu, jedva da smo uspijevali absorbirati. Pohranjene generalne punomoći trebale bi riješiti i taj problem. Dodatno, ubrzo već najesen, imamo vrlo važne razgovore s tijelima i ljudima iz Društva. Ne samo da je potrebno i nužno, nego rekao bih i pristojno, da ljudi znaju s kim pričaju i koliko temeljnog kapitala zastupamo. A može nam i pomoći ojačati poziciju u bilo kakvim eventualnim pregovorima u budućnosti.

Ima još praktičnih i pragmatičnih razloga, ali zbog jasnoće ću se zasada zadržati na ova dva najbitnija. Malo šire i pobliže najesen.

Tehnički, molimo da stvar napravite ovako. Isprintajte si dva primjerka generalne punomoći, ispunite ih i pošaljite poštom na adresu:

HB Projekt d.o.o. (Udruga RIVP)
Gundulićeva 5
31000 Osijek

Već sam objasnio zašto, ali da ponovim za svaki slučaj. Tajnik Udruge Željko-Boris Huber, koji je zadužen za administraciju i financije Udruge je Osječanin, navedena firma je njegova, a napomenom u zagradi za Udrugu RIVP, izbjegavamo mogućnost da se punomoći zagube i pomiješaju s ostalom poštom. Nakon što punomoći pristignu, jedan primjerak zadržat ćemo u Udruzi, a drugi poslati u Društvo. Tako da i Udruga i Društvo u svakom trenutku imaju identične podatke i dokumente. Naravno, nećemo ih slati svaku pojedinačno, već sukcesivno dinamikom kako budu pristizale, pa kad ih se prikupi neka količina… U svakom slučaju, krećemo dovoljno rano pa zaista vremena imamo i više nego dovoljno. Svejedno molim da slanje ne odgađate i ne otežete u beskraj zbog još jednog dobrog razloga: 5% temeljnog kapitala omogućuje sazivanje izvanrednih skupština. Dakle, u slučaju nužne, hitne i prijeke potrebe imamo mogućnost promptne reakcije. Kao što sam već puno puta rekao, to je alat za koji se iskreno i od srca nadam da ga baš nikad nećemo morati upotrijebiti. Ali ga svakako trebamo imati na raspolaganju.

Ovdje ćemo, uz svaki tekst, objavljivati i koliko trenutno imamo prikupljenih punomoći. Kako se bude približavavala iduća Skupština, ubrzo po objavi Poziva za Skupštinu, dnevnog reda i prijedloga odluka; kao što smo to učinili i ove godine uostalom, Udruga će iznijeti stavove te objaviti kako će glasati po svakoj točki dnevnog reda. Ako budemo dovoljno brojni i jaki, pa budemo u mogućnosti staviti svoju točku na dnevni red, naravno da ćemo i to objaviti. Sve ćemo to učiniti dovoljno rano, tako da svaki član i dioničar ima priliku i dovoljno vremena opozvati punomoć Udruzi, ako se ne slaže sa nekim stavom i glasovanjem Udruge po bilo kojoj točci dnevnog reda. Naime, punomoć Udruzi daje se po principu sve ili ništa i isključuje različite naloge za glasovanje po pojedinim točkama dnevnog reda. Što je i logično jer ne možemo glasovati za išta što je u suprotnosti sa stavovima i načelima Udruge. A na članovima i dioničarima je da procijene jesu li stavovi i naše glasovanje u njihovom najboljem interesu, te nam s tim u skladu daju ili uskrate povjerenje.

S poštovanjem,

Dejan Rnjak

Važno – generalna punomoć za zastupanje Skupštini

Poštovani članovi,

sezona je godišnjih odmora koji je tradicionalno svim hrvatskim turističkim poduzećima, pa tako i Valamaru glavni dio godine. Po uzoru na njih i mi smo bili vrijedni 🙂

  • bili smo na Skupštini Valamara i Valamar Investor Daysima o čemu izvještaj imate ovdje na našim web stranici 
  • redizajnirali smo logo u skladu sa našim Statutom:
  • imali smo nekoliko konstruktivnih sastanaka sa predstavnicima Valamara i kao najznačajniji rezultat je mogućnost da od sada možemo prikupljati generalne punomoći za Skupštinu.

Naime, kako nam se članstvo proširilo i sada prelazi 400 dioničara i 6.000.000 dionica, odnosno, oko 5% glasova – svake godine nam je sve teže prikupljati punomoći u jako kratkom vremenu prije Skupštine. Samo prošle godine nam je “propalo” preko 500.000 glasova koji su stigli nakon roka za prijavu.

Kako se to nebi više dešavalo pripremili smo obrazac generalne punomoći: udruga-dionicara-valamar-punomoc.pdf
Svaki član koji nam je dao ispravnu email adresu dobiti će na mail već popunjen obrazac sa svojim podacima. Obrazac samo treba isprintati i poslati poštom na našu adresu:

Udruga malih dioničara Valamar Riviera d.d.
Ivana Gundulića 5
31000 Osijek

Nakon što to napravite Udruga malih dioničara “Valamar Riviere” d.d. će vas moći zastupati na svakoj slijedećoj skupštini bez nepotrebnog ispunjavanja punomoći i prijava za svaku Skupštinu. Ukoliko u nekom trenutku želite sami otići na Skupštinu ili iz bilo kojeg razloga želite povući punomoć dovoljno je Valamaru poslati opoziv punomoći primjer koje se nalazi ovdje: udruga-dionicara-valamar-opoziv-punomoci

Ujedno koristimo ovu priliku da Vas podsjetimo, da ukoliko još niste platili godišnju članarinu da istu platite. Uz obrazac punomoći u privitku maila primiti ćete i popunjenu uplatnicu za tu svrhu.

Unaprijed hvala!
Predsjednik Udruge
Dejan Rnjak