Otvoreno pismo HRT-u

Na ruke: HRT-Ravnatelj programa

Dejan Rnjak,
Predsjednik Udruge malih dioničara Valamar Adria holding

Poštovani/a!

Ovim otvorenim prosvjednim pismom, koje ćemo kao takvo objaviti na web stranici gore imenovane Udruge, te svakome tko to želi dopustiti da ga objavi bilo gdje; u ime Udruge i svoje osobno, želim izraziti nezadovoljstvo i ogorčenje zadnjom emisijom „Turistička klasa”, autora g. Đure Tomljanovića, emitiranom 26.8 o.g. Budući da emisija, koliko znam, nije iz vanjske produkcije, nego je producirana od strane Vaše kuće, to po prirodi stvari onda znači da su stavovi autora emisije ujedno i stavovi (nacionalne) kuće, koji se kolokvijalno u predmetnoj emisiji, kao i u mnogim drugima, definiraju i nazivaju javnim interesom, štogod to bilo i značilo.

Osim što mi je prije svega osobno, potom kao ozbiljnom dioničaru Društva čijim dionicama se trguje na uređenom tržištu kapitala a koje u vlasništvu i pod upravljanjem ima 10% svih smještajnih i turističkih kapaciteta u RH, te kao osviještenom građaninu koji razumije važnost turizma kao grane, kako za cjelokupnu nacionalnu ekonomiju, tako i za mnogobrojne građane ove zemlje čija je egzistencija na ovaj ili onaj način vezana uz turizam; emisija iritantana sama po sebi, moram priznati da nikako ne razumijem/o koncept emisije, kao ni većinu teza autora, koje tvrdoglavo i bez uporišta u činjenicama i realnosti, uporno provlači iz emisije u emisiju. Ipak se radi o specijaliziranoj emisiji, i po elementarnoj logici trebala bi progovarati o turizmu na pretežno afirmativan način. Dojam je međutim, kao da autor mrzi samu činjenicu da turizam uopće postoji, te da bi najradije bagerima i dinamitom sve turističke kapacitete sravnio sa zemljom, da bismo se valjda svi skupa vratili idealu (autora, koji aspirira da svoj ideal nametne i svima drugima), kolokvijalno zvanom Mediteranom kakav je nekoć bio. Jedini problem je nesrazmjer između ideala i realnosti. Na Mediteranu kakav je nekad bio, još prije 100 godina i manje, ne samo da se teško živjelo, nego se i umiralo od gladi. Dva najveća emigrantska vala u povijesti RH, depopulizirali su i u jednom trenutku gotovo ispraznili upravo te prostore. Na kraju krajeva, na Mediteranu kakav je nekad bio postojali su gospari (i druge inačice nazivlja za istu kastu) i težaci. U kojoj kasti autor emisije sebe nalazi? Siguran sam da ne u težačkoj kasti.

Elementarna teza autora, rekao bih i crvena nit cijelog serijala emisija, je prevelika ovisnost hrvatskog gospodarstva o turizmu. S time bismo se mogli čak u dobroj mjeri i složiti. Ali tjerajući tezu do kraja, tada bi i sama emisija bila besmislena, time i autorski angažman g. Tomljanovića. Time sam sebi skače u usta i dovodi se u paradoksalnu situaciju da pili granu na kojoj sjedi. Ili se jednostavno osjeća sigurno i komotno u sustavu ni najmanje izloženom tržištu, gdje će se uvijek već nešto naći i nekako snaći? Neovisno o tomu, što da radimo kad nam ostatak gospodarstva nije konkurentan i profitabilan? To je problem koji apsolutno izlazi iz okvira emisije, a dok se to ne dogodi moramo od nečega u međuvremenu (pre)živjeti. U tom smislu, bilo kakva rentna pozicija (što turizam apsolutno jest) je sretna okolnost. Kao što je arapskom svijetu rentna pozicija nafta. I ne vidimo da tamošnji ljudi teže povratku na nomadski i beduinski način života. Zašto bismo mi ovdje bili bolji (ili gori, ovisno o stavu) od njih? Ljudi su svuda slični. Prosječni udio turizma u BDP-u usporedivih zemalja je oko 5-6%, dok se u RH taj postotak penje i do 16%. Sve zemlje međutim turističku ponudu baziraju na tržišnim principima ( ne na državnom intervencionizmu i planskom gospodarstvu, kako bi autor želio), i u odnosu na prostorne i demografske kapacitete koje imaju. Obzirom, na prostorne (u odnosu na ukupnu površinu teritorija) ne i demografske kapacitete, taj udio u RH mogao bi biti i daleko veći. Kad bi se hipotetski takav scenario i ostvario, autor emisije bi vjerojatno dobio slom živaca. Nasuprot tomu, mi smatramo da je svaka gospodarska aktivnost dobra, ukoliko ljudima omogućuje da žive od svog rada. Kad i ako to ne bude moguće, ljudi se vjerojatno neće više time baviti. Na kraju krajeva, tko smo mi, Vi, g. Tomljanović, tzv. javna tv, država ili bilo tko drugi, da bi umjesto njih odlučili čime će se ljudi baviti i od čega će živjeti? Svatko tko si uzima u diskrecijsko pravo da odlučuje o takvim stvarima, ne samo da je arogantan, što je manji problem, nego i negira osnovne postulate osobnih i ekonomskih sloboda, kao i demokracije same, a kad takve stavove iznosi putem javne tv, još i umotane u ambalažu i celofan tzv. javnog interesa i dobra; tada ta osoba postaje i društveno opasna. Jer ne zaboravimo, ne tako davno ne samo da smo se borili, nego je puno ljudi i izginulo, upravo da bi se oslobodili čeličnog stiska totalitarizma i nesloboda.

Teza autora o preizgrađenosti i apartmanizaciji obale, bez ikakve ograde, tvrdimo da je apsolutna podvala i dezinformacija. Činjenica je da 70% obale nije, ne samo u turističkoj, nego ni u bilo kakvoj gospodarskoj funkciji.

Što se tiče zadnje emisije, apsolutno je skandalozna. Autor u uvodnoj tiradi problematizira i dovodi u pitanje istinitost i metodologiju izračuna turističkog prihoda (budući je, ako se dobro sjećam, izvorno ekonomist, autor bi morao znati da je alat za taj izračun svuda isti), kao i potrebu razvoja turizma, gdje sve koji se ne slažu sa njegovim tezama naziva daltonistima, fetišistima i mitomanima. Vrlo demokratski, nema što. U završnoj tiradi autor barata i pojmom deviznog priljeva. Po tome vidimo da je autor ekonomiju učio u nekim drugim vremenima. To je termin iz vremena državno-planskog gospodarstva i tzv. dogovorne ekonomije, rezultat kojih je da je ondašnja država dvaput bankrotirala, a po svemu sudeći, iz istog razloga će se isto dogoditi i u ovoj zemlji ( jer je preko 70% cijele gospodarske aktivnosti još uvijek i nažalost pod kontrolom države i politike, unatoč privatizaciji i tranziciji zastaloj na pola puta). U euriziranoj, otvorenoj i tržišno izloženoj ekonomiji RH (gdje se bjelodano manifestira nekonkurentnost kao rezultat ekonomskog modela, za koji se i autor emisije očito zalaže), takav termin je u današnjem ekonomskom realitetu apsolutno bespredmetan i irelevantan. Ovdje ću dodati i digresiju, da smo apsolutno nezadovoljni i balansom u emisijama koje se dotiču i obrađuju ekonomske teme. Kao po tekućoj vrpci, u prime timeu redaju se dogovorni ekonomisti (Jurčić, Santini, Kulić, Marić…), koji kao da su izašli ispod kabanice pokojnog Branka Horvata, dok se ekonomisti protržišne i liberalne provenijencije (Šonje, Novotni, Deskar, Lovrinčević, Dalić…) ili uopće ne zovu, ili se voditelji ( uz jednu ili dvije iznimke) neprijateljski postavljaju prema tezama koje zastupaju, ili ih se stavlja u poziciju da u emisijama debatnog tipa budu u višestrukoj manjini, nadglasani i nadgalamljeni, ili im se prilika i riječ daje u porno terminima. Da se vratim na meritum, g.Tomljanović bi morao znati da je 7 milijardi € novac i tuđa akumulacija, koja bez turizma nikad ne bi ušla u gospodarski i financijski krvotok ove zemlje. I samim time bi građani ove zemlje živjeli još i puno lošije negoli žive sada.

A nakon uvodne tirade iz ugodnog resorta (u privatnom vlasništvu u koji je investirano mnogo kapitala da bi takvim i bio), ahtektonski uglađenog i funkcionalnog; u reportaži odmah iza, kao pozitivan primjer ističe napuštenu ruševinu nekog bivšeg odmarališta u blizini Makarske, čiju je privatizaciju i stavljanje u gospodarsku funkciju spriječio Konzervatorski zavod, uzevši ga pod svoju upravu. Da apsurd bude veći, čak ga i pokazuju posjetiteljima kao primjer dobre arhitekture! Ispričavam se, ali tko je ovdje lud? Kad su već objekt uzeli pod svoju kontrolu, mogli su prije snimanja barem počistiti staklovinje sa poda. Ipak, tamo dolaze i djeca, mogla bi se ozlijediti . Kad već tako vole kontrolu, siguran sam da bi ozbiljna kontrola građevinske struke, nakon tolikih godina neodržavanja i nekorištenja, utvrdila da je narušena i sama statika objekta, i ne samo da ne bi dopustila posjete objektu, već bi zabranila svako približavanje i zadržavanje neovlaštenim osobama. Ovakve reportaže su za Ripleyevu „Vjerovali ili ne”, a u narodu kažu „čega se pametan stidi, budala se time ponosi”.

G. Tomljanoviću bi sugerirali da umjesto što iz ugodne i sigurne luke i egzistencijalne niše financirane parafiskalnom otimačinom zvanom tv pretplata, soli ljudima pamet i govori im kako bi i što bi trebalo; otisne se u olujne vode i rizik zvan poduzetništvo, pa svoje riječi i ono što zastupa potkrijepi i djelima. Amerikanci imaju izraz za to: „Put your money, where your mouth is”. Kad bi u svom poduzetničkom pothvatu postigao tržišni i poslovni uspjeh, sigurni smo da bi se mnogi poveli za njegovim primjerom.

I na kraju, vratio bih se na fantomski pojam javnog interesa. Naime, na njega se često pozivaju autori i urednici mnogih emisija. Budući da u nijednoj od njih ne postoji ograda i disclaimer, iz kojih bi bilo razvidno da stav autora, urednika ili gostiju u pojedinim emisijama, nije ujedno i stav kuće; pretpostavljamo da se odluka i definicija što je to javni interes, koji će se onda kroz program javne televizije kao takav dalje promovirati, donosi na višim razinama. U tom smislu nas zanima, kako se taj proces odvija, i tko na kraju donosi konačnu odluku.

Sa štovanjem,
Rnjak Dejan,
predsjednik Udruge malih dioničara VAH

Izvanredna Skupština

Da i u tome stvari idu nabolje, imamo nekoliko recentnih primjera. Prvi je prijedlog dokapitalizacije „Đure Đakovića”. Prvotni je bio očajan i smiješan. Onda smo dobili protuprijedlog g. Bakića, koji je bio daleko bolji, da bi Uprava na samoj Skupštini izašla sa još boljim protuprijedlogom, koji je u svojoj biti ne samo pravedniji i povoljniji za postojeće i male dioničare, već i daje priliku i mogućnost firmi da ulaskom kompetentnog i razvojnog kapitala u vlasničku strukturu poduzeća, osigura sebi budućnost i perspektivu. Da pojasnim, dana je posredna mogućnost ulaska jednima od najjačih tržišnih igrača u branšama u kojima i „Đuro” pliva, koji imaju know how proizvodnje npr. „Airbusa” ili „TGV”-a. Da banaliziram, npr. da „Đuro” štanca samo blatobrane za „TGV”, već bi si osigurao pristojno poslovanje i profitabilnost. 🙂

Drugi primjer je Norveški naftni fond, sa nevjerojatnih i našoj predodžbi gotovo nepojmljivih 900 milijardi dolara kapitala, odnosno kapitalne i kapitalizirane štednje; koji je nedavno prezentirao novu politiku i strategiju djelovanja i zaštite svojih interesa u kompanijama gdje ima vlasničke udjele, a u osnovi se svodi na dva segmenta. Prvi dio strategije je povećanje udjela vlasništva u kompanijama, jasno je i zašto. Drugi dio je najava da će se ići sa analizama i iznošenjem stavova, gdje će javno reći što u pojedinim kompanijama smatraju dobrim, ali i što ih smeta i smatraju lošim. Kad bi bili arogantni, samodopadni i neskromni, rekli bi da su nas kopirali i plagirali.  Ali svejedno sami sebi možemo aplaudirati. Nismo nikako mogli znati za to, a obzirom gdje živimo i kakvim smo medijskim, ekonomskim i političkim smećem zatrpani na dnevnoj bazi, činjenica da smo došli do istog zaključka kao i najjači igrači (u svjetskim razmjerima), o načinima kako štititi manjinske vlasničke interese, svakako nam služi na čast.

Još jedan primjer koji je ostao gotovo nezapažen, a taj je da su se mirovinski fondovi suprotstavili prijedlogu većinskog vlasnika „Leda” o zadržavanju dobiti i isplati dividende, točnije omjeru toga dvoje, te iznijeli svoj protuprijedlog. Između redaka, problematiziraju i politiku davanja jamstava i posudbi povezanim poduzećima unutar sustava „Agrokor”. Budući je to tek drugi put otkad postoje da su mirovinci učinili takvo što, čini se da su se i oni trgnuli i relativno brzo prepoznali trendove. Nije nešto, ali je ohrabrujuće, obzirom da su svojevremeno KORF proglasili neinvestibilnim, iako sami preko 70% mirovinske štednje imaju investirano u vrijednosne papire investicijske oznake”smeće”, tj. obveznice RH. A KORF nemaju ni dan-danas. Vremena se , čini se, mijenjaju. Investitori su sve educiraniji i aktivniji u zaštiti svojih vlasničkih interesa.

Što se naše Skupštine tiče, ovo je izvanredna (dakle ne redovna) Skupština i sam dnevni red je vrlo formalan. Povod sazivanja Skupštine je odluka Uprave i većinskih vlasnika da se vertikala RIVP/KORF/VLHO objedini i spoji u jedno Društvo, a za takve stvari prema ZTD-u potrebno je odobrenje Skupština svih triju Društava. Tome se nećemo protiviti, jer smatramo to odličnim i logičnim potezom koji je možda trebalo povući i ranije. Taj potez pomoći će (novom) Društvu na mnogo načina, prvenstveno u rasvjetljavanju i razjašnjavanju same vlasničke strukture, a i cijelo poslovanje u svim segmentima (uključujući i d.o.o-ve) bit će, kako se to moderno kaže, transparentnije. To će na kraju krajeva olakšati i nama u Udruzi. Već sada znamo da nas čeka birokratska gnjavaža oko promjene imena Udruge (budući se mijenja i ime Društva), a imamo i priličan broj uvjetnih članova. Radi se o ljudima koji nemaju KORF-ove dionice, ali imaju dionice RIVP i VLHO i žele se učlaniti u Udrugu, a mi ćemo im punopravno članstvo moći omogućiti tek kada proces objedinjavanja bude gotov. To je dosada bila i najveća zamjerka (donekle i utemeljena, istine radi) investicijske zajednice, koja je mnoge investitore kočila da investiraju više, ili investiraju uopće. Dakle, ovu Skupštinu prvenstveno želimo iskoristiti kao priliku za raspravu o mnogim novostima i najavama u zadnje vrijeme, te ćemo inzistirati da nam Uprava i predstavnici većinskih vlasnika razjasne pojedine detalje. Tu ćemo se prvenstveno bazirati na nedavnom medijskom istupu g-dina Lanschutzera, gdje on nagovještava mogućnost isplate dividende za ovu godinu, ideju i namjeru izlaska na strane Burze, govori o mogućim novim preuzimanjima…

Ono što većinu dioničara najviše zanima jest dividenda. 🙂 Dividenda ne mora biti samo novčana. Postoje još i nenovčane i posredne dividende. U ovom konkretnom slučaju imamo mogućnost, npr. odvajanja nekretnina od samog turističkog biznisa, na način da se nekretnine (hoteli i zemljišta) prodaju, novac dobiven prodajom jednokratno se isplati dioničarima, a same nekretnine se dalje unajmljuju (ili čak i ponovno otkupljuju na „leasing” iz dijela budućeg poslovanja i profita) od njihovog novog vlasnika. Tzv. asset play u biti je (izvanredna) dividenda, iako se ne zove tako. Postoji način i da Društvo otkupljuje vlastite dionice u tzv. trezor (o namjeri čega imamo neke naznake), nakon nekog vremena ih poništi i time poveća vrijednost preostalim dionicama. I to je dividenda također, ali posredna. Postoji i nešto što se u žargonu naziva dividendom iz kućne radinosti. 🙂 Npr. imate 100 dionica i tokom jedne kalendarske godine njihova vrijednost poraste 10%. Kad se to dogodi prodate 10 dionica, tj. 10% i isplatili ste si dividendu iz kućne radinosti, a vrijednost ovih preostalih 90 je ista kao i vrijednost onih 100 godinu ranije. Naravno, isplata dividende ovisit će i o rezultatima ove sezone, koja će po svemu sudeći biti najbolja ikad, (unatoč glupostima koje slušamo na TV i i čitamo po novinama i drugdje), kao i o mogućim novim preuzimanjima postojećih turističkih kapaciteta. Pa ćemo svakako tražiti očitovanja i pojašnjenja Uprave i većinskih o načinima i konceptima eventualne isplate dividende, ali i u svjetlu razvojnih planova i mogućih novih preuzimanja.

Ovdje sam dužan istaknuti svoje osobno mišljenje, koje dijele i ostali dioničari iz vodstva Udruge, kao i većina dioničara koje osobno poznajem. Ali ponavljam, u ovom dijelu iznosim isključivo osobno mišljenje, nikako ne i stav Udruge. Meni kao dioničaru važnije je poslovanje i razvoj kompanije od dividende same. To dvoje čini da vrijednost Društvu i dionicama raste. Na kraju krajeva, činjenica je da je vrijednost KORF-ovim dionicama u protekle tri godine narasla 300%! Koliko su self-made dividendi dioničari mogli sami sebi isplatiti kroz ovo vrijeme? Štoviše, smatram da potencijal rasta i fair tržišnog vrednovanja nije ni blizu svoga maksimuma. Sadašnja cijena na Burzi nije još dostigla svoj povijesni maksimum prije krize, a samo Društvo je barem dvostruko bolje poduzeće nego je bilo tada, pa nam i to može biti neki kriterij i parametar za usporedbu. Što se tiče dioničara, svatko tko sam investira, ili je po nekoj osnovi dobio svoje dionice, trebao bi si dati truda i ponešto naučiti o nečemu što se zove upravljanje portfeljom i rizikom. Da ne govorimo o investicijskim fondovima kojima je to posao. Investiranje po principu „to mora rasti ili pasti” kao i fiksaciju na dividendu, nikako ne smatram dobrim putem. Vidimo i primjer HT-a u proteklih desetak godina, gdje se Uprava fokusirala na maksimalnu isplatu dividende, a dioničari bez puno razmišljanja to i prihvaćali, ne pitajući se koliko je takvo što dobro za razvoj i budućnost kompanije. Rezultat je drastičan pad vrijednosti na Burzi, a sama je kompanija upala u dekadenciju i krizu identiteta, iz koje trenutno mukotrpno traži izlaz. Vjerujem da smo dovoljno pametni da učimo iz tuđih grešaka.

Par detalja na kojima ćemo inzistirati. Uprava predviđa okončanje cijelog procesa objedinjavanja do kraja listopada. Smatramo to predugim rokom, koji bi po našem sudu trebalo maksimalno ubrzati i završiti za najviše mjesec dana. Nema razloga da ne bude tako. Ugovor je već sastavljen i parafiran, vjerujem da su u Društvu većinu tehničkih predradnji i radnji već obavili, a nema nikakvih naznaka da bi na skupštinama bilo nekih otpora ili problema u odobravanju spajanja. Trenutna situacija je donekle zbunjujuća po investitore. Mnogi kalkuliraju preko kojeg Društva u vertikali napraviti dokup, a cijene na Burzi svih Društava već neko vrijeme stagniraju, iako im je trgovanje vrlo živo. Ubrzanje ovog u osnovi tehničkog procesa, dovelo bi do toga da umjesto jednog, u kratko vrijeme dobijemo dva tržišna momentuma. Jedan bi bio ovaj, a drugi objava Q3, što bi najvjerojatnije rezultiralo znatnim cjenovnim pomakom i osiguralo da dionica i treći put zaredom (zapravo njen pravni slijednik ) više nego zasluženo bude proglašena dionicom godine.

Predmetom pripajanja i objedinjavanja trebala bi biti sva imovina i povezana društva, uključujući i d.o.o.-ve. Tako bi trebalo biti po prirodi stvari. U Ugovoru je međutim, eksplicitno naveden samo jedan d.o.o., a ostali ne, pa ćemo tražiti objašnjenje zašto je tomu tako. Naročito nam je zanimljiv VHLJ d.o.o. zbog iskazane prošlogodišnje dobiti, što smatramo prilično kontroverznim, i vrlo smo zainteresirani da ona na kraju i završi tamo gdje i treba, u matici. Željko (tajnik) je pripremio čitav set pitanja iz financijskog dijela, povezanih sa većinom glavnih pitanja koja namjeravamo postaviti na Skupštini. Npr. jedno od pitanja, a koje je nažalost postalo konstanta na skupštinama, je pitanje revalorizacije imovine. Dosadašnji odgovor je bio da to nije napravljeno zbog mogućeg uvođenja poreza na nekretnine. Ako i ovaj put bude isti, nećemo ga prihvatiti kao dobar odgovor. Taj porez ionako će stupiti na snagu 2016. I sigurno se za poreznu osnovicu neće uzimati vrijednost imovine iskazanoj u knjigama. Obzirom na aktualne natječaje za prodaju nekoliko hotelskih kuća, Željko je napravio usporednu analizu vrednovanja Valamarove imovine i imovine HIMR-a (Hoteli Imperijal Rab), za kupnju kojeg se natječe i sam Valamar, gdje se vrlo slikovito mogu uočiti pojedinačne nelogičnosti i nesrazmjeri u vrednovanju imovine. Tu analizu namjeravali smo staviti na stranicu Udruge, čisto da ljudima približimo o čemu se radi. Ipak smo zasada odustali od toga, obzirom da se kupoprodaja i transakcija još nisu dogodile. Tek kad se realizira, onda ćemo tu analizu moći uzeti za činjenicu. Dotada je tek procjena temeljena na traženoj cijeni, koja ne mora biti ista kao i realizirana.

Kad smo se već dotakli novih akvizicija i preuzimanja ( a Valamar je aktivan na gotovo svim aktualnim natječajima), naravno da nećemo propustiti priliku priupitati kako stvari stoje po tom pitanju. Obzirom na osjetljivu fazu procesa, razumjet ćemo ako odgovor i ne bude cjelovit i jednoznačan. Stav Udruge međutim, po tom pitanju je sasvim jednoznačan. Razvoj kompanije mora biti apsolutni prioritet, kojemu treba biti podređeno sve ostalo. Valamar je najveće i najuspješnije turističko poduzeće u RH, i takvim treba i ostati. U budućnosti bi ime poduzeća (koje god bilo), trebalo postati sinonim za hrvatski turizam, kao što je „Coca-Cola” sinonim za slična pića. Da bi se to i ostvarilo, jedan od kratkoročnih poteza je bar jedna nova akvizicija i unapređenje iste do Valamarovih standarda kvalitete usluge, smještaja i upravljanja. Moram ovdje reći da bi se vodstvo kompanije trebalo prezentirati i ponašati u skladu sa gore navedenom činjenicom i ambicijama, te nastupati prema van sa daleko više samopouzdanja i autoriteta. Tu prvenstveno mislimo na medijske istupe koji su bili vrlo dobri u zadnje vrijeme, ali su još uvijek prerijetki. I mislimo na lobiranje, prvenstveno vezano uz predstojeće uvođenje poreza na nekretnine. A cilj kojeg mora biti uvođenje nekog normalnog i u svijetu uobičajenog poreza, koji bi prepoznao i uvažio činjenicu da su nekretnine turističkim kućama alat za rad, kao što je to npr. tokarski stroj firmama koja se bave obradom metala. I da ne bude nakaradan i devastirajući po poslovanje, i kao što je u RH običaj, motiviran nezajažljivim apetitom za potrošnjom proračunskih korisnika i uhljeba. Društvo u tom lobiranju, formalnom i neformalnom, može računati na svaku pomoć i podršku ove Udruge. Po tom pitanju, Društvo boljih i iskrenijih prijatelja od ove Udruge neće nikad steći. 🙂 Na trenutak ću se vratiti na nove akvizicije. Smatramo ih potrebnim i nužnim, jer uočavamo još jedan trend. Vrijeme jeftinih preuzimanja u turizmu prošlo je zauvijek. Kad prođu aktualni natječaji i relativno skupo se prodaju kapaciteti koji su samo u dobrom, ne i odličnom stanju, ali sa velikim potencijalom obzirom na lokaciju i dr., ostaju još samo kuće u ozbiljnim problemima, kuće sa manjkom kapaciteta i viškom zemljišta (vlasništvo i pravo korištenja) na atraktivnim lokacijama, te greenfield. Takve investicije u startu su puno veće, potrebno je duže vrijeme da se objekti izgrade i počnu vraćati uloženo i donositi profit, a kad govorimo o greenfieldu, vidimo na primjeru Srđa i Sućuraja kako takve stvari, zbog prikrivenih, nelegitimnih i nelegalnih (najčešće lokalnih) interesa, u RH mogu biti prokleto teške i mukotrpne za realizaciju.

Ostaje nam još listanje Društva na stranim Burzama. Mi u Udruzi oduševljeni smo tom mogućnošću i idejom. 🙂 Svodi se na izlaganje vlastite robe u ljepšem i većem izlogu, koji razgledavaju i posjećuju bolji i educiraniji kupci, daleko bolje platežne moći. Na plitkom i neefikasnom tržištu kapitala kao što je RH, sa mirovincima kao kapitalno najjačim igračima koji mu daju ovo malo prijeko potrebne likvidnosti, a što se našeg Društva tiče, propustili se ukrcati na jureći vlak, iako su za to imali priliku na nekoliko stanica; obzirom na sve navedeno, smatramo ne samo odličnom idejom, nego i nužnim i nasušnim za učiniti. Kako su većinski vlasnici i partneri odreda iz njemačkog govornog područja, a i sam biznis je usmjeren prema gostima iz tog i njemu bliskog govornog područja; koja bi to Burza trebala biti? Bečka ili čak frankfurtska? Siguran sam da tamošnji profići ne bi mogli vjerovati kakav im je slatkiš upravo pao u krilo. 🙂
Ovdje ću završiti, iako nisam naveo sva pitanja koja ćemo postaviti na Skupštini. Neka ponešto ostane kao iznenađenje za Skupštinu, a ionako me svi grde da su mi tekstovi predugi.  Nakon Skupštine ovdje ćemo iznijeti dojmove i zaključke, skupa sa Zapisnikom, a vjerujemo kako svi skupa možemo biti zadovoljni dosadašnjim razvojem situacije, ali i da najbolje tek dolazi.
Pozdrav i hvala Vam na strpljenju.

Sa štovanjem,
Dejan Rnjak

Istočna Slavonija

U razgovorima prije osnivanja Udruge sa istomišljenicima i ljudima koji su se odvažili na ovaj angažman skupa sa mnom, žrtvujući svoje slobodno vrijeme i resurse na čemu sam im neizmjerno zahvalan, prevladalo je mišljenje da bi inicijalno djelovanje trebalo usmjeriti na ljude sa ovog područja, budući je ondje (uz Dubrovačko-neretvansku županiju) i najviše njih steklo svoju imovinu temeljem kuponske privatizacije. Još jedan razlog je i procjena da su upravo ti ljudi neuralgična točka u smislu informiranosti i osviještenosti o vrijednosti , trenutnoj i u perspektivi, imovine koju imaju, te samim time izloženi riziku, što iz životnih razloga ili zbog neznanja, da svoju imovinu prodaju prerano i prejeftino. Ne samo da su izloženi riziku, nego se to već i dogodilo, kada su mnogi ljudi svoje dionice prodali praktički za ništa. Tu se opet moram očešati i o većinske, koji su umjesto da transparentno idu prema dioničarima, u početku krize i sloma na Burzi, slali pisma dioničarima sa ponudama za jeftin otkup dionica. Ljudi nisu krivi, nitko im nikad nije ni pokušao objasniti o čemu se ovdje radi, ako i je, to je bilo na nestručan i zlonamjeran način. Dokaz tomu je činjenica da se i dan-danas dionice prodaju na Vinkovačkoj TV!!! Kad sam to saznao kosa mi se digla na glavi. Naime, na navedenoj TV redovito se vrti oglas sa ponudom za kupnju dionica, skupa sa oglasima za prodaju i kupnju prasaca, mehanizacije i sl. Špranca funkcionira otprilike tako da kad se javite da želite prodati, s druge strane ponude cijenu 5-10% manju od trenutne na Burzi, pa ako pristanete onda se vlasništvo prenosi putem javnih bilježnika (trošak koji također snosi prodavatelj, ali nisam siguran). Cijeli proces traje 2-3 dana, nakon čega se dionice prodaju na Burzi. Kad sam jednom dioničaru pričao da se to ne radi tako, već se dionice prodaju putem brokerskih kuća, koje uslugu naplaćuju maksimalno 1% od iznosa transakcije, rekao mi je, pola u šali pola za ozbiljno, da ga muljam. 🙂 Ja mu odgovorio da ako se odluči prodati svoje dionice, nazove mene, pa ako bude onako kako sam mu rekao, on me počasti pićem idući put kad se sretnemo. :)Imao bi računa, uštedio bih mu barem 1500 kn. :)Kao što rekoh, ljudi nisu krivi, a i što bolje očekivati, kad imamo idiotske izjave ministara koji bi trebali biti pametniji od nas prosječnih :(, kao što je ona nedavna ministra financija Lalovca, gdje se na vrlo ružan, negativan i na način koji odaje elementarno neznanje, izjasnio o dionicama i dioničarstvu. Nakon tako izrečene gluposti, rado bih ga sreo, pogledao u oči (što bi bilo vrlo teško), i pitao ga što misli, otkuda se puni proračun, isplaćuju penzije i njemu plaća? Budući da u zemlji ne proizvedemo, ne prodamo i ne zaradimo dovoljno za sve to, onda se zadužujemo u inozemstvu za prosječno 2 milijarde € godišnje. Ni taj novac ne dolazi sa Marsa, kao što cijenjeni ministar vjerojatno misli, nego iz dioničkog i penzionog kapitala američkih, njemačkih, japanskih…poreznih obveznika. A svi oni će kad-tad (vjerojatno vrlo uskoro) zatražiti svoj novac natrag. Što ćemo onda? Hoće li cijenjeni ministar kao Argentinci ili Grci, derati se kao razmaženo derište, i nazivati vjerovnike lešinarima, hijenama, fašistima i ostalim pogrdnim imenima, samo zato što traže da im se vrati dug? Prestrašno!

Iz ovih razloga molim ostale dioničare da nam ne zamjere ovakvu početnu aktivnost. Neki su bili i zbunjeni do te mjere, da su me pitali smiju li se učlaniti u Udrugu, obzirom da nisu ni branitelji, ni prognanici, a svoje dionice stekli kupnjom na Burzi. Naravno da mogu, zato se i zove Udruga malih dioničara. 🙂 Ispričavam se još jednom.

U Slavoniju sam došao kao potpuni stranac, sa svega dva-tri kontakta. Snalazio sam se na razne načine da saznam gdje ljudi stanuju, najčešće preko poštara i Crkve. U svakom mjestu gdje bih se zatekao, nastojao bih pronaći barem dvoje dioničara, koji bi bili spremni saslušati me što im imam reći, nadajući se da će usmena predaja napraviti ostatak posla. Iako je puno ljudi iskazalo zavidan interes za informacijama koje im mogu pružiti, uobičajena početna reakcija ljudi bila je distanca i nepovjerenje. Što im nije za zamjeriti, jer imaju temelja za to u dosadašnjem iskustvu. Budući je tako, a i materija im nova i prilično nepoznata, u startu sam odustao od nagovaranja za učlanjenje u Udrugu, vidjevši da bi takvo što bilo apsolutno kontraproduktivno. Ljudima treba dati vremena da apsorbiraju informacije i činjenice, te razmisle i procijene da li im se takvo što isplati. Jedino na što sam ih doista nagovarao, je da ako mogu ne prodaju dionice. Mislim da sam u tomu bio vrlo uspješan. 🙂 Rezultat? Rekao bih ovako. Nadao sam se i boljem, ali nije ni ovako loše, i sve je u skladu sa realnošću. Najvažnije od svega, duh iz boce je pušten, pročulo se, postalo tema u svakodnevnim razgovorima… Uspostavili smo vrlo dobre kontakte po Osijeku, Đakovu, Vukovaru, Iloku , Tovarniku, nešto manje na vinkovačkoj strani. Svi koji to žele, znaju da postojimo, radimo nešto, što i kakav zajednički interes zastupamo, i svatko nas može kontaktirati vrlo brzo i lako, te dobiti svaku informaciju i savjet koje im možemo dati. Najbolji prijem priuštili su nam u Lovasu, a kasnije sam saznao i zašto. Lovašani su na glasu da su oduvijek skloni novotarijama i modernom. 🙂 Tamo su nam u dva navrata omogućili sastanak sa velikom većinom mještana koji imaju dionice, gdje smo u vrlo iskrenoj i otvorenoj komunikaciji objasnili sve što smo imali, najbolje što smo znali i mogli. Ovom prilikom zahvaljujem g.Baliću, inače jednom od legendarnih vukovarskih ratnika, na neformalnom angažmanu u Lovasu i drugdje. Također i velečasnom Grigiću, lovaškom župniku, na smještaju i gostoprimstvu meni i sinu, te vrlo ugodnom i intelektualno stimulirajućem druženju. 🙂 Vlado prijatelju, hvala i tebi na gostoprimstvu u Vinkovcima. I svemu ostalom. 🙂

Kako smo dijelili informacije, tako smo ih dobivali i natrag. Jedna od njih je i ona o dividendi iz 2003., koja mnogima nije isplaćena. Bilo je problema sa adresama, jer su mnogi ljudi još bili u procesu povratka kućama. Zastara je međutim nastupila 2008., a nešto od komunikacije sa Upravom po tom pitanju imate u rubrici Upiti Upravi. Imam još mailova o tome, a postat ću ih kasnije. U međuvremenu sam se malo raspitao, i saznao da bi isplata dividende izvan zakonskog roka bila i pravni problem. Naime, bilo koji dioničar mogao bi takvu isplatu ocijeniti nelegalnom i na štetu ostalih dioničara, te zahtijevati zadovoljštinu na Sudu. Svejedno, smatram da bi se zbog specifičnih okolnosti, trebalo naći načina da se dioničari obeštete na drugi način, a nadam se da ćemo naići na sluh i dobru volju i sa druge strane po tom pitanju. Gdje postoji dobra volja da se problem riješi, nađe se i načina kako to učiniti. U svakom slučaju nastavit ćemo raditi na tomu, kako na Skupštini, tako i na druge načine.

U međuvremenu, stigla je vijest o sazivanju izvanredne Skupštine Društva, tako da sam morao skratiti boravak u Slavoniji, te planirani jedan duži pretvoriti u dva kraća, i vratiti se u Zagreb registrirati Udrugu. Nakon svega, mislim da imamo razloga zapljeskati sami sebi, na načinu kako smo sve to izveli dobro, brzo i nadasve jeftino. :)Osim toga, jako smo dobro ekipirani u ekonomskom, financijskom i informatičkom dijelu. Nedostaje nam još pravni dio, ali vjerujem da ćemo i to ubrzo riješiti. U međuvremenu su nam se počeli javljati ljudi iz Istre, Dubrovnika…, zainteresirani za aktivan angažman u Udruzi i organiziranje članstva. Tako da vjerujem da ćemo u dogledno vrijeme ojačati infrastrukturu Udruge, i osnovati barem nekoliko ogranaka. Stvari izgledaju sve bolje i bolje. Umirem od znatiželje da vidim kako ćemo izgledati za godinu dana. 🙂 Nadam se i Vi. 🙂 Ima još jedna stvar, koja čini da mi bude toplo oko srca. A to je što smo za ovu vrstu aktivizma privukli izuzetno pametne mlade ljude, a već uspješne i dokazane u svojim profesijama , briljantne u vladanju materijom za koju su specijalizirani. 🙂 Laska mi da su u ovoj Udruzi, a i u drugim aktivnostima koje spremamo, prepoznali medij za društveni angažman na korist što većeg broja ljudi. Bolje da su došli nama, nego politici i strankama. 🙂 Tamo bi ih samo pokvarili, i sistemom „veži konja,đe ti gazda kaže”, samo osakatili u kritičkom promišljanju, te slobodnom i kreativnom djelovanju u skladu sa vlastitom savješću.

Skupština samo što nije. Za desetak dana. Pripreme su u punom jeku. Iza ovoga, odmah ide post sa pitanjima i idejom nastupa na njoj. Drago bi mi bilo vidjeti komentare, sugestije i ideje. Bit ćemo zastupljeni i na Rivierinoj Skupštini, koja je dan ranije. Neće biti loše saznati kakva je atmosfera i kako dišu većinski. Nadam se da će nam momci koji budu tamo, udovoljiti jednim kratkim osvrtom o dojmovima i odlukama odande. Toliko zasada.

Lp,
Dejan Rnjak