Poziv dioničarima

Kao što također znate, jedan od ciljeva Udruge je osim interesnog organiziranja, i edukacija dioničara. Na tom tragu, a ljubaznošću jednog dioničara, ukazala se mogućnost da organiziramo jedan besplatan autobus (50 ljudi) koji bi došao po ljude, dovezao ih u Zagreb na Skupštinu, i nakon nje ih vratio kući. Ponuda se odnosi prvenstveno na zainteresirane dioničare iz Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije. Naravno, ponuda ne isključuje ni ostale dioničare, ali bi se u vlastitoj režiji morali pojaviti na mjestu polaska na put, što bi najvjerojatnije bilo u Vukovaru ili bližoj okolici.

Jedini problem je dosta kratak rok. Naime, da bi zainteresirani mogli sudjelovati na Skupštini, moraju obaviti i neke formalnosti. Prije svega se to odnosi na prijavu za sudjelovanje na Skupštini, koja u ovom konkretnom slučaju mora stići na adresu Društva najkasnije do 13. kolovoza. Stoga bi zainteresirani prijavu za sudjelovanje u najkraćem roku trebali preporučenom poštom poslati na adresu Društva, a potvrdu s pošte sačuvaju i ponesu sa sobom.

Prijavnica se može preuzeti, isprintati te ručno ispuniti (mora biti ručno) sa ovog linka.

Zainteresirane zato molim da nas kontaktiraju telefonom ili mailom, kako bi ih mogli uputiti kako da sve to izvedu, i mailom dostaviti materijale za Skupštinu (za sve kontakte kliknite ovdje). Pri tomu, nije nikakav problem ako se ne skupi dovoljan broj ljudi i put propadne. Ako se prijavite ne morate doći na Skupštinu, ali bez prijave ni u kom slučaju ne možete sudjelovati, sve i da hoćete.

Eto savršene prilike za neke od Vas da vidite kako te stvari izgledaju, kako se glasa, raspravljaju i donose odluke. Bit će zanimljivo, poučno, ponešto se i nauči, a sve u formi jednog ugodnog i sadržajnog izleta.

Uvodna riječ

Kao jednom od osnivača i predsjedniku Udruge, dužnost mi je napisati par riječi i objasniti motive, razloge, smisao i svrhu osnivanja naše Udruge.

Trgovačko društvo kojem smo u manjinskom dijelu vlasnici, u svojoj sada već prilično dugoj povijesti prošlo je dugačak i trnovit, ali iznad svih očekivanja uspješan put od kuponske privatizacije preko tadašnjeg Dom fonda i osrednje i bezlične turističke kuće, sa hotelskom imovinom zapuštenom i dobrim dijelom devastiranom u ratno vrijeme; do jednog od najuspješnijih poduzeća u RH i apsolutne perjanice hrvatskog turizma koja trenutno u svom vlasništvu ima 10-12% svih turističkih kapaciteta na Jadranu. Kroz ovo vrijeme, ne samo da je kompletno obnovljena porečka Rivijera, nego su u međuvremenu kupljeni i obnovljeni hoteli Babin kuk u Dubrovniku i hoteli Rabac, a cijeli biznis podignut na sasvim novu razinu, što ga čini respektabilnim čak i u europskim razmjerima. K tomu, Društvo je aktivno na natječajima za kupnju umaškog Istraturista, rapskog Imperijala , dubrovačkog Maestrala, te još nekih kapaciteta, što nam sve svjedoči o snazi Društva, kao i tomu da razvojni kapaciteti Društva nisu ni blizu iscrpljeni. Osim toga, Društvo u vlasništvu ima i drugu vrijednu imovinu u dionicama (Končar, Ericsson-NT…) i novac na računu. Sve ovo dovelo je znatnog porasta cijene dionice, vrlo blizu najviše u povijesti (240 kn prije krize), kao i do više nego zasluženih priznanja, jer je u zadnje dvije godine uzastopno, dionica Društva ( burzovne oznake KORF-R-A), proglašena dionicom godine na Zagrebačkoj burzi. I to u konkurenciji respektabilnih tvrtki kao što su HT, Ericsson-NT, Adris, Podravka… Naravno da ništa od toga nije palo s neba, već je rezultat rada, znanja i dobrog upravljanja. Pa u tom smislu, u svoje ime, a vjerujem i mnogih drugih dioničara, izražavam čestitke, zahvalnost i poštovanje na dosad učinjenom i postignutom svim zaposlenima, Upravi i većinskom vlasniku, od kojih je najeksponiraniji i većini dioničara najpoznatiji, grof Eltz.

Kao što mnogi znaju, a nažalost mnogi i ne, za 20. kolovoza o.g. sazvana je izvanredna Skupština Društva, jer su Uprava i Nadzorni odbor donijeli odluku (i već sastavili Ugovor) po kojem bi se sva povezana društva, pa tako i naše, spojila i objedinila u jedno pod kapom Riviera Adria d.d. Za takvu odluku po Zakonu o trgovačkim društvima, potrebno je odobrenje Skupština svih društava, pa tako i našeg. Za one koji ne znaju o čemu se radi, pokušat ću ukratko i na najjednostavniji način objasniti što je na stvari, bez ulaženja u previše detalja. Zbog vrlo specifične strukture dioničara bivšeg Dom fonda (o čemu više kasnije), čiji je pravni slijednik naše Društvo, unosa novog kapitala i investicija u Društvo, kao i preuzimanja drugih, te kompliciranih poslovnih i ortačkih odnosa između grofa Eltza i austrijskih partnera mu gospode Wurmbocka i Lanschutzera, sve to dovelo je do trenutne situacije da imamo tri povezana dionička društva koja sva kotiraju na Burzi (RIVP,KORF,VLHO) i još nekoliko d.o.o.-va. Ta činjenica, uz još neke faktore, bila je usko grlo zbog kojeg dionica nije prepoznata i puno prije, te joj je cijena na Burzi, čak i uz ovaj porast, trenutno tek oko knjigovodstvene vrijednosti, uz mnogo imovine koju tek treba revalorizirati naviše. Iako u cijeloj toj strukturi zaista nema ništa sporno, snaći se u toj šumi nije jednostavno ni profesionalcima, kamoli ljudima ograničenog financijskog znanja. Zbog toga, načelno, osobno podržavam ovaj proces objedinjavanja, uz uvjet da se cijeli proces odvije transparentno i fer u odnosu na male dioničare. Smatram da će to, uz revalorizaciju imovine, očekivane rezultate sezone možda i najbolje ikad, te čišćenje portfelja i bilanci; doprinijeti da sama dionica cjenovno dođe na puno objektivniju i realniju vrijednost, koja je po mojem i ne samo mojem mišljenju, daleko veća od sadašnje.

Spomenuo sam gore vrlo specifičnu strukturu dioničara Društva. Za početak samo podatak da ima preko 12000 dioničara. Nakon pripajanja očekuje se da će ih biti čak 22000!!! Razlog tomu je taj što je vrlo mnogo ljudi dobivalo udjele u ondašnjem Dom fondu temeljem stradanja u Domovinskom ratu. Čak i nakon što su mnogi ljudi, iz raznoraznih razloga ili prisiljeni životnim okolnostima, svoje udjele prodali, još uvijek ih je ostalo jako puno . Kad pogledamo knjigu dioničara(koja je javni dokument, dostupan svakom dioničaru kod SKDD-središnjeg klirinškog depozitarnog društva, uz naknadu od oko 120 kuna) i za polaznu točku uzmemo broj od 111 dionica, što je standardni prognanički paket, vidimo da je jako puno dioničara sa područja Vukovara i županije, Slavonije i Baranje, potom zapadne Slavonije, najviše iz Lipika, Pakraca i Prekopakre, zatim Petrinje i Karlovca, nešto manje u Kninu, šibenskom i zadarskom zaleđu, te vrlo mnogo u Dubrovniku i zaleđu. To je što se tiče područja koja su bila najviše pogođena ratom. Gledamo li ostale dijelove RH, Istru, veće i velike gradove, vidimo da i tamo imamo priličan broj ljudi, koji su očito i ostali tamo gdje su se zatekli ili se u međuvremenu preselili. Po mojoj procjeni takvih ljudi je ukupno 5500-6000. Kako sam nedavno bio u Vukovaru i Slavoniji (uskoro dolazim ponovno), zasada jedino Vukovarsko-srijemsku županiju imam potpuno ažuriranu. U gradu Vukovaru imamo ukupno 850 dioničara, u cijeloj županiji 1500, te Baranji 350. Osijek te bližu i prigradsku okolicu nisam zbrajao, jer sam kontaktiranje s dioničarima tamo prepustio tajniku Udruge g-dinu Željku-Borisu Huberu koji je Osječanin, a ondje ih je puno više.

Nakon ovih brojki, moramo pogledati i suprotnu brojku. Znate li koliko ljudi se obično pojavi na Skupštini? Oko 20!!! Iako takva situacija nažalost nije uopće neuobičajena, a budući imam dionice i drugih poduzeća, vjerujte mi na riječ jer govorim iz iskustva, otvoren, transparentan i fer odnos pun poštovanja većinskih vlasnika prema malim dioničarima, u RH još uvijek je iznimka a ne pravilo. Za takvo stanje u našem Društvu odgovornim smatram prvenstveno većinske vlasnike. I to je ono što im najviše zamjeramo. Nakon što su im ljudi poklonili povjerenje pristupanjem fondu, povjerivši im vrijednu imovinu na upravljanje, nakon toga baš nikad se nisu otvorili i izašli prema dioničarima. Pojedini dioničari u više su navrata predlagali, maltene molili i kumili, da se poneka Skupština održi u Vukovaru ili Dubrovniku, da se privuče što više ljudi, te im se objasni kakvi su rezultati, pomaci u poslovanju i napredak u međuvremenu napravljeni, te kakvi su planovi za budućnost. Baš suprotno, ponašali su se kao da žele da ljudi što manje prisustvuju i znaju što manje. Kad je kriza u RH poprimila puni zamah, a cijene na Burzi doživjele potop, i one koje su trebale i one (kao naša) koje nisu, te u jednom trenutku cijena joj pala na samo 30-tak kuna, mnogi dioničari su dobili pisma od većinskih sa ponudom za otkup dionica, što smatram krajnje nekorektnim. Jedino legitimno mjesto gdje se dionice kupuju i prodaju i formira im se cijena jest Burza. Nikakva pisma, ugovori kod bilježnika, dilovi ispod stola i torbarenje. Nadalje, dividenda je isplaćena svega jednom, koliko ja znam. Apsolutno je točno da se najveći dio dobiti uvijek dalje ulagao, što smatram ispravnim. Meni kao dioničaru i ulagaču puno je važnije da se dobit pametno reinvestira, unapređuje poslovanje, te posljedično raste vrijednost poduzeća, od dividende same. Ipak, ostaje dojam da se makar i simbolična dividenda nije isplaćivala iako se mogla, zato da se ljudi destimuliraju da zadrže svoje dionice.

Naučimo ponešto iz prošlosti, a potom je ostavimo za sobom. Pogotovo zato jer, pošteno govoreći, ima pomaka i u tom smjeru, kao i medijskih najava g-dina Lanschutzera o mogućoj isplati dividende za ovu godinu.

U kontekstu svega gore navedenog, pomalo dolazimo do smisla osnivanja Udruge. Prvenstveni motiv i cilj mojih kolega i mene, koji su nas nagnali na osnivanje Udruge je informiranje i educiranje što je moguće više dioničara o vrijednosti i potencijalu imovine koju imaju, bili članovi Udruge ili ne.

Dopustit ću si da budem slikovit, jer postoji puno krivih percepcija i stereotipa kako o dionicama samim, tako i o ljudima koji trguju ili štede u njima. Oni nisu sasvim netočni, ali su netočni u najvećem dijelu. Jedan od njih i najčešći je taj,da je trgovanje na Burzi i kupovina i prodaja dionica isto što i kockanje ili kladionica. Naravno, ima ljudi koji pristupaju na taj način. Postave si neki cilj za zaradu, recimo 10%. Potom kupe, odmah stave ponudu za prodaju i cijenu veću za ciljani postotak, i ako im se posreći, ubrzo prodaju. Te ljude nazivaju špekulantima, ali to je u redu, legitiman je i takav pristup. Unatoč negativnom prizvuku naziva, oni imaju svoju funkciju na svakom tržištu, pa tako i na tržištu kapitala tj. Burzi. Prvenstveno u procesu određivanja i dostizanja objektivne i realne cijene pojedine dionice. A paradoksalno, svojim špekuliranjem često mnogima pomognu da svoje dionice prodaju i daleko skuplje od njihove objektivne vrijednosti. Kao i kockari većinom se prekombiniraju, pa zato puno češće gube negoli dobivaju. Suštinska razlika je u sljedećem. Kod kockanja vi ustvari pokušavate predvidjeti neki ishod, a svaki od mogućih ishoda ima svoju matematičku vjerojatnost da će se dogoditi ili neće. Pri tome se uzdate u sreću i vodite se osjećajem, a ne razumom i činjenicama niti ikakvim objektivnim kriterijima. Možda će se doista i dogoditi baš onaj ishod koji vi želite, ali ako se i dogodi, nema baš nikakvog razloga zašto se dogodio upravo taj, a ne neki drugi . Kod dionica je drugačije jer ne kupujete tiket ili nadu da će kuglica pasti baš na vaš broj ili da će Ronaldo ili Messi dati gol, nego realnu i fizičku vrijednost. Kod dionica vam je slično kao kad se deset ljudi udruži i kupi npr. restoran. Za jednog čovjeka samog takva investicija je velika i najčešće neizvediva, za desetoro puno manja i moguća. Za razliku od kockanja, ovdje ulažete u biznis koji donosi novac svaki dan, uz veću ili manju zaradu. Od svih, recimo da trojica ujedno i rade u restoranu i vode posao na dnevnoj bazi, a ostali ne. Ova trojica naravno da zaslužuju nekakvu plaću i ekstra bonus za svoj rad i angažman. Kad se plati njih i osoblje, pokriju svi troškovi i plati porez, eventualnu zaradu svih 10-ero ili podijele ili ulože u podizanje kvalitete restorana. U svakom trenutku međutim, bilo koji od partnera može odlučiti izaći iz biznisa, a njegov udio otkupiti svi ostali, samo neki ili samo jedan, po cijeni većoj, manjoj ili jednakoj početnom ulogu, ovisno o dogovoru, ponudi i potražnji i uspješnosti posla. Naravno, udio može kupiti i netko novi sa strane. Za razliku od kocke gdje je sve stvar sreće i slučajnosti, kod restorana ili poduzeća možete procijeniti njihovu vrijednost, poslovanje, pa onda posljedično i njihovu približnu cijenu, jer postoje egzaktni kriteriji i alati za to. Pojednostavljeno, procjene se rade u odnosu na knjigovodstvenu vrijednost, u odnosu na profitabilnost poslovanja i u odnosu na buduća očekivanja od poslovanja. To je osnova po kojoj sami sebi određujete najnižu cijenu po kojoj ste spremni nekome prodati svoju imovinu. Ako je niža od toga, vjerojatno nećete prodati ili ćete prodati samo u krajnjoj nuždi. A da li ćete prodati po malo, puno ili nezamislivo većoj cijeni od one koju ste po realnim kriterijima procijenili kao zadovoljavajuću, ovisi isključivo o tržištu, tj. ponudi i potražnji. Ali za vas je najvažnije da sami znate što imate i koliko vrijednost ima. Da dionice nisu nešto fluidno i magla, već stvarna i fizička vrijednost i imovina, dokaz imate i u Zakonu o nasljeđivanju npr., koji dionice tretira kao vrijednu imovinu, na isti način kao što tretira i kuće, zemlju, novac…, ali listića iz kladionice ni žetona iz kazina u Zakonu nema. Dopustit ću si još jednu slikovitu usporedbu. Moj auto je star 25 godina i dobio sam ga gotovo besplatno, ispravno procijenivši da je sa tehničke strane u vrlo dobrom stanju. Tako da je, ako zanemarimo izgled i manje mehaničke mane, bio jednako funkcionalan i upotrebljiv kao i auto koji košta 5000€. Zatim sam investirao u dijelove i gume koje je trebalo zamijeniti, i vlastitim radom i uz pomoć prijatelja, kad nešto nisam znao ili mogao napraviti sam, doveo ga u savršeno tehničko stanje, obzirom na starost. U toj fazi je već jurio kao i auto koji košta 15000€. Potom smo ga ja i bratić sami prelakirali, te sam na kraju ugradio plin. Cijela investicija i rad da sam ga platio nekom drugom, iznosila je oko 3000€. Naravno da na tržištu realno ne mogu dobiti ni pola od toga, a kako sam i sam nerealan i emotivno vezan uz stvar, da mi kojim slučajem neki čudak ponudi 5000€, tek bih počeo razmišljati o prodaji. Očito je da su očekivanja i na ponudi i na potražnji u prevelikom raskoraku pa od posla vrlo vjerojatno neće biti ništa. Ali gdje sam na dobitku? Prije svega u zadovoljstvu da vozim već prilično rijedak i neobičan auto, kao i u činjenici da sam vlastitim znanjem, radom i kreativnošću iz ničega napravio nešto. A sa praktične strane gledano, za cijenu od 3 dobio uporabnu vrijednost koju bih bez vlastitog znanja i rada platio najmanje 10000€. A sa ugrađenim plinom za isti novac prelazim dvostruko više kilometara nego ogromna većina drugih automobila. Tko zna sve je moguće, možda se netko u auto zaljubi više od mene i plati mi koliko god zatražim. Možda ću ga prodati kao oldtimera nekom kolekcionaru. Možda pod stare dane postanem planetarno slavan i popularan i netko ga kupi za nezamisliv novac, samo zato što je pripadao meni. Možda ga kupi proizvođač da ga izloži u svom muzeju. Dakako da je sve moguće, ali vjerojatnost za bilo što od toga je ista ili manja kao i vjerojatnost da će kuglica stati baš na broju na koji sam koji trenutak prije stavio žeton. Realnost i najveća vjerojatnost je da neću nikad dobiti ni trećinu uloženog. Ali ću u svakom slučaju izgubiti puno manje, nego da sam kupio auto za 10000€. Niska cijena je uvijek najbolja zaštita od svakog rizika. Ako nešto platite jako jeftino, ne možete puno ni izgubiti. Sad zamislimo da napravimo isto to, samo umjesto auta, kupimo stari, zapušteni hotel, demode arhitekture i sadržaja usluge sa dvije zvjezdice, po cijeni od recimo 30-tak% cijene samog golog zemljišta. Što možemo učiniti, koje nam opcije stoje na raspolaganju? Možemo ga jednostavno srušiti i prodati zemljište. Viđeno već mnogo puta u RH, složit ćete se. Ali sve manje uspješno i unosno, budući su se mnogi opekli na preskupim kreditima i preplaćenim zemljištima i nekretninama. Kako se čini, sa daljnjim izglednim padom cijena, opekotine će biti još i ozbiljnije. U svakom slučaju čini mi se kao opcija za neinvetivne, nekreativne i neduhovite. A možemo umjesto toga na mjestu starog napraviti i potpuno novi. I to se dogodilo, ne često, koliko ja znam samo jednom u RH, i to, gle čuda, baš u našem Društvu. Naime , kad je preuzet Babin kuk, stari hotel sa 4 zvjezdice jednostavno je srušen, i na istom mjestu iz temelja izgrađen potpuno novi sa 5 zvjezdica. Pomalo radikalno i ne po svačijem ukusu, ali u svakom slučaju maštovitije i kreativnije, zar ne? Nadalje, možemo ga samo okrečiti da izgleda pristojnije. Ljudi će tada možda lakše i više dolaziti, ali samo ljudi koji si ne mogu ili ne žele priuštiti kvalitetniji smještaj i sadržaj. U tom slučaju stalno drhtiš u neizvjesnosti da li će ljeto biti vruće ili kišno, jer baš nitko nema apsolutno nikakav razlog doći u takav hotel u bilo koje drugo doba godine. Ta opcija mi se čini kao vegetiranje i polagano umiranje. Ne samo da smo već vidjeli, nego to i živimo svaki dan. Umire nam sve, kako ekonomija tako i cijela zemlja. Možete ga marketinškim trikovima pokušati promovirati i popunjavati recimo kao neki trendovski retro hotel. Čuo sam da su neki pokušali, ali nisam čuo da je itko i uspio ako prije toga nije sredio instalacije, promijenio sanitarije, tuševe… Ako poderanom posteljinom prikrivate madrace iz kojih vire federi, i deru vam leđa i kožu dok pokušavate spavati, nikakvi trikovi ne mogu vam pomoći da bilo koga dobijete na takvo mjesto više od jedanput, osim ako nema baš nikakvog drugog izbora. Ne znam kako vas, ali mene ovo asocira na našu trenutnu političku i ekonomsku realnost. Kad smo sve razmotrili, kao realne nameću se dvije opcije. Ona sa rušenjem i ponovnom izgradnjom, ili ozbiljan zahvat, renovacija i generalka, slično kao što sam ja napravio sa svojim autom, a naše Društvo sa svojim hotelima, da bi se postigla puna funkcionalnost jednoga i drugoga. Razlika je samo u jednom. Ljudi i tržište nisu spremni honorirati moj trud i rad i omogućiti mi zaradu koja bi me zadovoljila, a da sam to isto učinio sa hotelom kao što je učinilo Društvo, itekako bi željeli. Razlog je taj što je hotel produktivna imovina koja može zarađivati, a auto neproduktivna koja je trošak, i jedino što generira je samo i isključivo novi trošak.

Još jedan stereotip i negativna predodžba o ljudima koji trguju i mešetare dionicama je taj da su ti ljudi nekakve morski psi, vukovi, predatori, općenito beskrupulozni i bešćutni tipovi, i u osnovi prevaranti. Ako pođemo od premise da su dionice roba kao i svaka druga, a trgovanje na Burzi posao kao i svaki drugi, onda ćemo takvom analogijom vrlo brzo zaključiti da je i svaki trgovac u dućanu ili preprodavač na placu prevarant, jer uz zaradu prodaje salatu koju nije sam proizveo. Kao i onaj najčešći stereotip od gore, ni ovaj nije sasvim netočan, ali to je isto kao da zaključite npr. zato što su dvojica muškaraca ubojice, onda su i svi muškarci ubojice. Takvoj slici pridonose mediji, pogotovo kod nas, koji svoj pristup događajima baziraju na negativizmu, crnilu i lošim vijestima, iz nekog razloga smatrajući da dobre vijesti ljudima nisu zanimljive. Pospješuju ih recimo, stereotipni i umjetnički nepošteni holivudski filmovi, kao i stvarni loši i neuvjerljivi nastupi domaćih igrača, upitnog znanja, stručnosti i elementarnog poštenja, obučeni u šanerska odijela, k tomu grozno i dozlaboga dosadni. Kad smo već kod filmova, aktualan i vrlo popularan film te tematike je film M. Scorsesea „Vuk sa Wall Streeta” sa L. di Capriom u glavnoj ulozi. Radnja i događaji iz filma su se doista i dogodili, ali je režiser u svojoj umjetničkoj slobodi propustio spomenuti da je cijela prevara osmišljena i provedena u režiji njujorške mafije. I zato je taj film umjetnički nepošten, jer gledaocu nije predočio sve činjenice potrebne za donošenje suda i zaključka. Za umjetnički kredibilitet nije dovoljno navesti tu činjenicu u početnom ili završnom foršpanu, iako se ne sjećam da sam vidio čak ni to, već ju morate uklopiti i u radnju. Sve drugo je manipulacija pod plaštom umjetničke slobode, što sugerira gledaocu da i cijela Burza funkcionira na taj način, što nije istina. Imate puno boljih filmova slične tematike, jedan od njih je malo stariji iz 80-tih, zove se „Wall Street” sa M. Douglasom u ulozi glavnog negativca, zlikovca i destruktivca. Da sad ne prepričavam radnju, na kraju stvar i firmu spašava njegov konkurent koji iako je pozitivac, ujedno je i bogatiji i ugledniji od Douglasovog lika. Taj lik iako je fiktivan, baziran je na stvarnoj osobi i zove se Warren Buffett. Uz Bill Gatesa najbogatiji je Amerikanac, a obogatio se ulažući u posrnule firme, koje bi presložio, udahnuo im novi život i kad bi dalje mogle same, potom ih prodao. Pri izboru poduzeća u koja bi ulagao, uz ove ekonomske kriterije, najvažniji su mu bili ljudi koji rade unutra, vještina u poslu kojim se bave, kao i radna etika. I to je tajna njegovog bogatstva. I privatno je zanimljiv. Iako ima puste milijarde, za njegov način života dovoljno mu je recimo 10000$ mjesečno. Naime, živi u Omahi, Nebraska, u normalnoj kući u kakvima živi većina ljudi srednje klase i vozi „Oldsmobile”. A nakon smrti 99% njegova imetka upotrijebit će se u dobrotvorne svrhe, isto kao i Gatesov. Složit ćete se da je to način života miljama daleko o predodžbe kakva obično vlada o načinu života tih ljudi. Svijet se mijenja, pa tako i bogataši. Nekad su nosili one smiješne cilindre i palili cigare novčanicama od 100$. Danas ih ne bi prepoznali u restoranu, a ponašaju se normalnije od 90% tzv. običnih ljudi. Buffett je jednostavno čovjek koji radi svoj posao i u njemu je najbolji na svijetu. A novac njemu i sličnim ljudima nije sredstvo kojim ugađaju svom hedonizmu, nego alat za rad, kao što su vodoinstalateru papige ili drvosječi motorna pila.

Sve ovo pišem zbog dioničara koji nisu toliko upućeni i ponekih reakcija u razgovorima s njima. I ne krivim ih, nitko nikada im nije ni pokušao reći o čemu se radi i što imaju, a zbog loših iskustava u prošlosti su i prilično nepovjerljivi. Mnogi ljudi nisu ni znali kolika je trenutna cijena na Burzi. Znali su me neki pitati da li želim da mi prodaju dionice, ja im objašnjavao da ništa niti kupujem, niti prodajem, a da ih ustvari nagovaram da ne prodaju. Pitali su me koji je moj interes u tome. Odgovarao sam im da je isti kao i njihov, da prođem što bolje. U jednom mjestu su mi rekli da sam dobro prošao. Naime, kružili su neki akviziteri, prodali ljudima neke skupe pakete, a ljudima počeli dolaziti sumanuti računi za Internet. Kada je naišao drugi, siromah je morao uteći jer su ga neki gađali ciglama. Zahvalio bih i mještanima Lovasa i župniku Grigiću na gostoprimstvu i odlično provedenom vremenu. Velečasni je nevjerojatno duhovit. Nasmijao sam se kao rijetko kada.

Što se Udruge tiče, ako pročitate Statut vidjet ćete da je ustrojena na otvoren i maksimalno demokratičan način, po principu jedan član,jedan glas, sa mogućnošću osnivanja ogranaka i radnih tijela, i praktički se ni jedna odluka ne može donijeti, a da ju ne odobri Skupština. Održavanje skupština Udruge bit će omogućeno putem ove stranice, kao i komunikacija među članstvom. Pristupnicu također možete skinuti i ispuniti, te sa kopijom osobne iskaznice poslati tajniku g-dinu Željku-Boris Huberu na adresu HB Projekt, I. Gundulića 5, Osijek. Naime, to je zbog toga jer udruge imaju zakonsku obavezu, osim u elektroničkom obliku, evidenciju članstva voditi i u papirnatom obliku. Ja kao predsjednik stojim na raspolaganju svakom članu i dioničaru za bilo što u svako vrijeme, putem maila, direktno telefonom i fizički kad god je to moguće i potrebno. Što se članarine tiče ideja je da iznosi 30 kuna po članu godišnje, ali ne bi bila obavezna. Naime, neplaćanje članarine ne bi povlačilo za sobom mjeru isključenja iz članstva. Voljeli bi čuti i druge prijedloge, ideje i sugestije, prije nego takvu ili drugačiju odluku i formaliziramo. Iako je Udruga ustrojena na demokratičan način, u međuvremenu je objavljena vijest da je sazvana izvanredna Skupština, što nas je natjeralo da osnivanje maksimalno ubrzamo, kako bi koliko je god za kratko vrijeme moguće, omasovili članstvo i dogovorili i pripremili nastup na Skupštini. Zato smo se odlučili za osnivanje sa minimalnim brojem osnivača, a registrirali ju kod mene doma. Ovdje moram reći da ni u kom slučaju ne namjeravam naplaćivati stanarinu Udruzi, a kako imamo obavezu vođenja knjiga i izrade godišnjih izvješća, to je na sebe preuzeo tajnik Udruge i radit će to volonterski, bez naknade.

Iako se čini da se stvari odvijaju dobro i na način kako smo to željeli otpočetka, neugodna iznenađenja su uvijek moguća. Već sam spomenuo da je fer odnos prema malim dioničarima u RH iznimka. Za to smo si donekle sami krivi, jer smo pasivni i nezaiteresirani, ali i korporacijska kultura koja je još uvijek na niskoj razini, čak i u poduzećima sa stranim vlasnicima. Prema malim dioničarima ovdje, ponašaju se na način na koji se nikad ne bi usudili u matičnim zemljama. Ne samo to, nego se često donose odluke direktno na štetu malih dioničara, a zbog neorganiziranosti takve stvari prolaze glatko i u tišini, bez prave reakcije. Zbog toga su ovakve interesne udruge odličan i jedini legalan i legitiman alat za prevenciju takvih stvari i općenitu zaštitu interesa malih dioničara. Iako se ja osobno i vodstvo Udruge ni sekunde nećemo libiti postavljati neugodna pitanja i tražiti objašnjenja, nadam se da će Uprava i većinski vlasnik shvatiti da nam je cilj suradnja i konstruktivni dijalog u obostranom interesu, a ne konflikt. Jedino na čemu ćemo inzistirati je apsolutna transparentnost poslovanja i procesa u Društvu, koji se ni u kom slučaju ne smiju odvijati na štetu malih dioničara. Što se samog funkcioniranja Udruge tiče, osobno bih volio da bude drugačije nego drugdje, da bude neformalnija, ali operativnija. Npr. nismo zamislili da članstvo daje punomoći za skupštine Udruzi, iako ćemo i to činiti ako netko želi, ali bi željeli baš obrnuto. Da se što više ljudi pojavljuje na skupštinama, tamo aktivno sudjeluju, pitaju, daju protuprijedloge… Nismo planirali održavanje nekih masovnih skupova dioničara, derneka, plenuma… Takvo što je ionako organizacijski i fizički gotovo neizvedivo obzirom na broj dioničara i njihovu geografsku raspršenost. Ali za neke skupove lokalnog karaktera u funkciji razmjene mišljenja, informiranja, razgovora i sl., uvijek smo otvoreni, a ja osobno kao što sam već napisao, maksimalno dostupan svakom članu i dioničaru. Ako kao Udruga dobro obavimo posao i dovoljno omasovimo članstvo do redovne Skupštine na zimu, predložit ću Društvu da organizira teleskupštinu, na način da se osiguraju, vlastiti ili unajmljeni prostori, u 6-7 gradova i telekomunikacijski se povežu. Uz današnje tehničke mogućnosti takvo što i nije teško izvedivo, čak ni preskupo, a omogućilo bi puno većem broju dioničara lakše sudjelovanje na Skupštini, uz uštedu im vremena i nemalih troškova. To bi pokazalo i novi pozitivniji pristup Uprave i većinskog vlasnika malim dioničarima, i svjedočilo snazi Društva. Da ne govorimo o pozitivnom PR efektu, što nam svima može biti samo na korist, nikako na štetu. Takvo što nitko još nije napravio u RH.

I na kraju zahvaljujem na strpljenju svima koji pročitaju ovaj malo poduži uvod. Nadam se da je ovo prvi korak u lijepoj priči, na koju ćemo jednom svi zajedno biti vrlo ponosni . I izaći iz nje (ili ostati svejedno) sa širokim osmijehom na licu.

Sa štovanjem,
Dejan Rnjak